Država ne kontroliše svoj udio u javnim preduzećima

Ako sagledavamo javna preduzeća sa više aspekata, jasno je da su prepuštena samima sebi i da država ni zakonski ni suštinski ne kontroliše ono što je državni udio, tj. vlasništvo.

Kada govorimo o transparentnosti, dobro je napomenuti da se određena javna preduzeća “osjećaju” Zakonski prozvano da postupajući  po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, dostave informacije i podatke u zakonskom roku, dok drugi odgovore da nijesu u zakonskoj obavezi ili samo  ne odgovre na isti. Imali smo i slučajeve odbijanja zbog nejasnoće Zahtjeva, dok su određeni zbog tih nejasnoća pozivali na kontakt telefon i tako bez dilemma odgovarali na Zahtjev.  Jedni traže troškove postupka, pa i onih koji idu ispod 2 eura, dok drugi ne žele naplaćivati trošak, iako bi on značajno premašio minimalnu cifru, postavljenu Uredbom o naknadi troškova u postupku za pristup informacijama.  Ako uporedimo transparednost u odnosu na ono što je Institut alterantiva predstavio na sajtu https://mojnovac.me/ za 2022.godinu, gdje je transparentnost u tom periodu bila predstavljena na način da je 101 preduzeće skroz zatvoreno od ukupno 177, danas je procjena CEGASa za 2024.godinu slična, ako uzmemo u obzir da 52% javnih preduzeća nije odgovorilo na Zahjev za slobodan pristup info.

Iznenađujuće je koliko je mali broj javnih preduzeća koje vode računa o zaštiti svojih zaposlenih, u dijelu zaštite ličnih podataka, poštujuči Zakon o zaštiti podataka o ličnosti, gdje prilikom davanja podataka iz ugovora o radu i ugovora o djelu, privremenih i povremenih poslova, kod određenih,  ne postoji anonimizacija ličnih podataka.

Jednima je javni podatak Ugovor o djelu sa higijeničarom, dok tajnim smatraju Ugovor sa direktorom i menadžmentom, dok Rudnik Uglja pod tajnim podacima smatra i sama interna akta preduzeća. Imamo i preduzeća koja u svojoj arhivi ne posjeduju nijedan od traženih podataka, pa su tako i odgovorili.

Interna akta takođe nijesu usaglašena u odnosu na vrstu akata koja javna preduzeća moraju posjedovati, osim Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, gdje takođe postoje brojne manjkavosti u dijelu vremena, načina donošenja i sadžine, pogotovu kada govorimo o opisima radnih mjesta i potrebnih uslova za ispunjenje, iz pojedinih oblasti, te je i otuda jasno na koji način i kako dolazi do zloupotreba, kada su brojna zapošljavanja u pitanju, bilo partijska ili interesna.

Ukidanjem Zakona o javnim preduzećima, ostaje prazan prostor za brojne pravne i suštinske manipulacije, od transparentnosti, kontrole, načina zapošljavanja, kao i određivanje visine zarada, sa akcentom na direktora i menadžment. Zakon o privrednim preduzećima je jedini koji obavezuje ova društva, čime nije zaštićen državni interes, a onda i nepostojanje adekvatnog Zakona o zaradama u javnom sektoru ostavlja mogućnost neuređenosti i neravnopravnosti i u tom dijelu.

Ako uzmemo u obzir da sindikalnih organizacija u Crnoj Gori ima oko 1926, a u javnim preduzećima, onih koji su odgovorili na Zahtjev za slobodan pristup informaciji, samo pola njih posjeduje kolektivne ugovore, zaključene između sindikalaca i poslodavca, govori o nedovljnoj uređenosti prava i obaveza zaposlenih i poslodavaca.