Kako sam postao patriota?

Čovjek se veže za zemlju u kojoj, ili na kojoj živi. Jednostavno, nemoguće je odvojiti tijelo od njegovog materijala, od zemlje u kojoj je brušeno, od materije kojom je hranjeno. Ali, kada zapravo i razmišljam o porijeklu svoje materije, taj se kod prenosio milenijumima, da ne kažem već milijardama godina, od samog nastanka univerzuma na neki način. U jednom trenutku se formirao, izolovao se ovdje na planeti na kojoj živimo i počeo se održavati i multiplicirati. I dalje se ne zna kako, ali ne odgovaram na to pitanje, već kako sam postao patriota i ideološki podržavalac svoje države. Naime, to moje tijelo se materijalizovalo u materici moje majke na tlu ove zemlje, i kasnije izašlo iz nje u zdravstvenoj ustanovi zdravstvenog sistema moje države. Dobio sam zvanični sertifikat i jedinstveni matični broj vezan za datum mog izlaska iz materice na teritoriji opštine unutar moje države, a neki brojevi označavaju i moj muški pol. Od tada sam kao jedinka odgojen u svojoj državi, među ostalima u njoj.

Jedan koncept koji tada nisam shvatao jeste Srbija i Crna Gora. Sve druge države su bile jedna, sem Bosna i Hercegovina, ali brzo mi je bilo objašnjeno da to nije isto. Neke utjehe su mi dolazile izlaganjem mejnstrimu. Na primjer, svjetsko prvenstvo u fudbalu 2006. godine me je upoznalo sa različitim svjetskim konceptima, kao što je na primjer Trinidad i Tobago. Istražujući po enciklopedijama shvatio sam da ni to nije baš kao Srbija i Crna Gora. Nisam uopšte bio zadovoljan odgovorima, slušao sam priče o nekakvoj velikoj Jugoslaviji, ali mi Srbija i Crna Gora i dalje nije bila jasna. Opet, i Crna Gora ima dvije riječi u imenu, što mi je ponovo bilo neobično. Velika Britanija ima „velika“, ali nijedna druga država nema boju u imenu. Bijela Rusija? Bjelorusija? Černagorija, Montenegro? Samo je naš jezik doveo do toga da ovo budu dvije riječi jer na nekim drugim jezicima to nije slučaj. O jezicima, kasnije.

U to vrijeme se dešavao referendum, ili se desio referendum. Izglasana je nezavisnost kojoj sam se tada protivio, vjerovatno jer je većina u mom okruženju podržavala „ne,“ a i nekako mi je taj prizvuk jedinstva mnogo više prijao nego separatističke poruke sa druge strane. Uz to, pjesme u kampanji su bile primamljivije i jako mi se dopadala zastava. Tada sam veoma lično shvatio raspad države i nadao se da će možda na svjetskom prvenstvu u fudbalu doći do njenog održavanja ili obnove. Takođe sam se pitao i zbog čega igraju kao jedna reprezentacija ako je prošao referendum i izglasana nezavisnost Crne Gore? Pretpostavljao sam da se radi o veoma kompleksnoj i unikatnoj situaciji, ali nisam prihvatao polu-objašnjenja koja su tako protokolarno distribuirana u realnost. Uvijek sam mislio da je istina dublja od toga.

Razočarao sam se prvim porazom od Holandije rezultatom 1:0, ali to i nije bila neka ubjedljiva pobjeda. Dublji nivo razočarenja došao je par dana kasnije nakon poraza rezultatom 6:0 od reprezentacije Argentine. Tada sam i konačno shvatio da nema nade za obnovu države, jer je to sigurno nemoguće posle 6:0. Počeo sam u sebi polako prihvatati Crnu Goru kao svoju državu, manju od Srbije, misleći da smo izvukli deblji kraj i da je trebalo sve da podijelimo pola-pola. Posljednji trzaji zajedničke države desili su se u trećem kolu grupne faze tog Mundijala 2006. godine na utakmici protiv Obale Slonovače. Mislio sam da je normalno da ljudi misle za Afrikance da su čudni kad daju tako čudna imena svojim državama. Reprezentacija Srbije i Crne Gore povela je 2:0 i vodila 2:1 na poluvremenu. Moj život u zajedničkoj domovini bio je malo produžen i čekao sam drugo poluvrijeme kao produžetak svog nacionalističkog sna o jedinstvu. Međutim, u drugom poluvremenu počeo je potpuni sunovrat. Obala Slonovače je izjednačila par minuta prije kraja i dobila penal u posljednjem minutu utakmice. Moja nacionalističa ideološka konstrukcija srušila se na najbolniji način za jednog sedmogodišnjaka –  penalom u 90. minutu utakmice Svjetskog prventsva u fudbalu.

Uživao sam u ostatku fudbala na prvenstvu poprimajući veliki interes za sport i u narednom periodu života prihvatio Crnu Goru kao svoju državu i domovinu i bio ponosan na sve njene ponose kroz istoriju i sadašnjicu. U školi smo učili o svojoj sjajnoj istoriji; iako sam uvijek razmišljao o tome zbog čega nije bilo pretenzija da se malo proširimo jer mi je djelovalo malo. Ali, nisam mogao ulaziti u te nerazumljive sile jer ih očigledno niko drugi u mojoj okolini takođe nije razumio ili nije naglas preispitivao. Te državničke sile stalno su nam bile na umu kao neki defintivni okvir koji je tu i koji nikako ne može ne biti tu. Crna Gora je morala biti realna, toliko toga je zavisilo od nje i njena neegzistencija značila bi neegzistenciju nas kao nas. Kao što niko od nas ne želi da ne egzistira jer niko ne zna kako je ne egzistirati, tako sam i ja želio da Crna Gora egzistira da bih ja kao ja egzistirao. Zbog toga su mi bile apsurdne tvrdnje da je neko Srbin iako živi u Crnoj Gori. Srbi su iz Srbije. Belgijanci su iz Belgije, Holanđani iz Holandije. Holanđani u Holandiji ne pričaju da su Belgijanci. Bila je to najjednostavnija moguća logika. Zbog toga postoje države.

Jezik je bio jezik. Mijenjalo se kako se u kom razredu kaže. Bio je srpski, pa maternji, pa crnogorsko-srpsko-bosansko-hrvatski jezik. Država je nametnula izmjene, pa đaci moraju prihvatiti. U školi pišeš šta si se kaže. Jezik je druga stvar. Razumijemo i srpski i bosanski i hrvatski, to nije sporno, mogli smo onda i da pišemo i da pričamo na njima kad je tako već. Znali smo ćirilicu i latinicu, ekavicu i ijekavicu, imali širok dijapazon riječi, a imali smo i dva dodatna slova sa kojima smo mogli pišemo potpuno pravopisno i gramatički ispravno „śedi, śutra“ i po još koju riječ, što nam je djevolalo gotovo toliko apsurdno i zabavno da bi bilo legalno i realno. Zamislite kako je reći desetogodišnjacima da je u sred njihovog školovanja država zakonom dodala dva slova u azbuku ili abecedu. Inovativne obrazovne politike nam nisu bile ništa strano, budući da je moja generacija osnovnu školu pohađala „po reformi,“ „preskočila peti razred,“ kako bi ostala u korak sa novim devetogodišnjim programom osnovnih škola i bila podvrgavana eksternim ispitima. Država je jednostavno radila na nama, radila svoj posao i bili smo svjesni da u školi moramo prihvatati takve politike, jer škola je škola i uvijek je bilo nešto novo.

Tokom anti-sistemske i buntovničke faze u srednjoj školi počeo sam shvatati težinu opresije državnog aparata. Shvatio sam igru i moć političke elite i sredstva koja koriste da sprovode akcije u cilju ostvarenja svojih interesa. Automatski sam se svrstao na stranu pobunjenika protiv sistema, latentnih revolucionara, boraca iz sijenke u tami ovog represivnog totalitarnog sistema. Počeo sam učiti, raspitivati se o korijenima i dubinama zla koje je elita „DPS, koalicioni, porodični i prijateljski partneri“ nanijela mom narodu i tražio načine kako da im uzvratim udarac. Shvatio sam brzo da na tom putu nisam sam, već činjelo mi se jedan u armiji svjesnih i savjesnih boraca za pravdu i prosperitet ove države. Porazi na izborima dolazili su i prolazili, a robovanje DPS-u je izgledalo kao neizbježna stvar. Ređale su se optimističke kampanje koje su nas uvjeravale da smo na pravoj strani. Što je svaki naredni izborni ciklus dolazio, broj godina vladavine DPS-a bivao je veći, pa je svaki put pobjeda nad njima izgledala sve neophodnija. „Kapa je pukla“ tokom „korone.“ Uz razne političko-aktivističke kampanje od institucionalno-religijskog, elitističko-političkog do nihilističko-ciničnog karaktera, masa je mobilisana i na prvim fer demokratskim izborima u istoriji Crne Gore, DPS nije dobio mandate u vladajućoj većini. Nastala je nova nada u bolji život, u bolju Crnu Goru bez DPS-a – Crnu Goru u kojoj se pitaju njeni građani i građanke. 

Nakon što je većinsko punoljetno stanovništvo izglasalo promjenu vlasti, demokratski proces nastavio se i u institucionalno-sistemskoj praksi. Nova Vlada formirana je tri mjeseca nakon izbora pod pseudonimom ekspertska Vlada, ulivajući nadu većinskoj polovini glasača u sigurnost integriteta i profesionalnog obavljanja državničkih funkcija u svrhu ispunjavanja onoga što je veoma jasan cilj – ostvarenje najboljeg javnog interesa. Skepticizam oko nove strukture najvišeg birokratskog nivoa države je naravno uvijek bio prisutan i taj period tranzicione samorefleksije doveo je do izbora nove, “manjinske” Vlade, sa većinskom podrškom u Parlamentu nešto manje od godinu i po dana nakon izbora ove prethodne.

Presedan za presedanom, moja država stalno evoluira i svakog dana je drugačija. Nekada mislima ne mogu obuhvatiti magnitudu promjena koje su se desile, ali česta podsjećanja na to čuvaju mi državu od zaborava. Kada sam se prijavljivao za newsletter nekog univerziteta u Novom Zelandu, davajući svoje lične podatke tom informacionom sistemu, nužno je bilo da unesem datum i mjesto rođenja. Nakon što sam unio datum, pokušao sam unijeti i mjesto rođena. „Montenegro-a“ nije bilo. Nije bilo ni „Serbia and Montenegro.“ Zapitao sam se gdje smo. Sjetih se da počnem kucati „Yu…;“ i evo je, pojavi se. Država mog rođenja, krajem devedesetih godina. Pomislih „prokleta, ali precizna birokratija nema šta.“ Osjetih nostalgiju za domovinom. Razmislih o svom položaju u državi i svom nacionalnom identitetu. Dato mi je jedno ime po rođenju, posle su mi nametana druga. Ko sam ja? Jugosloven, Crnogorac, Srbin? Ja sam građanin svijeta, ali moram imati nacionalni identitet, vjerujem u administrativni, praktični i politički značaj popisa stanovništva. Potreban mi je nacionalni identitet. Odlučio sam da sam Jugosloven, koji je takođe Srbin i Crnogorac. Prihvatio sam punu identitetsku politiku moje države, postao indoktriniran u njenu misao, srastao sa njenom psihofizičkim materijom – postao njeno tijelo i njena svijest. Postao sam dio države; totalni dio njenog totaliteta, totalni dio države skroz inkorporiran u njenu fundamentalnu metafizičku strukturu; totalno država. Postao sam potpuni patriota čije je tijelo suverenitet, a duša državnost; čije su kosti zakonodavni okvir, institucije sistema i Ustav, a tkivo teritorijalni integritet, uključujući prirodno i kulturno-istorijsko nasljeđe; čija je odjeća njena zastava i čiji je glas njena himna. Živim kao država, jer jesam država.

Nikola Mumin

Diskriminacija #7

***

Ovaj projekat finansira Ambasada SAD u Podgorici. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta i Vlade SAD.

Indikatori zarobljene ekonomije

Autor: Nikola Mumin

Fenomen koji se često javlja u javnom narativu kada se govori o crnogorskoj ekonomiji jeste konstantno koincidiranje perioda ekonomskog prosperiteta i ekonomske krize. Od ekonomskog tigra, do okovanog kineskog zmaja, pa do zavidne u komšiluku skoro 500 eura minimalne plate, fluktuacije i stagnacije crnogorske ekonomije srasle su u istu ravan. Sankcije, obnova nezavisnosti, investicije, kolaps berze, duge zime, autoput, korona, 30. avgust, THE Nova Vlada, javni dug preko 100%, zaduženje 750 miliona eura, Evropa Sad i konačno Crna Gora Odmah (što i zvuči kao u mahu izmišljena sintagma), simplifikovana su hronologija privredno-političkog toka stvari u Crnoj Gori.

Kakva je crnogorska ekonomija sad i odmah?

U izvještaju Heritage fondacije[1] objavljenom u februaru 2022. godine se navodi da je prema indeksu ekonomskih sloboda, Crna Gora rangirana na 41. mjestu u Evropi, od 45 posmatranih zemalja. Crna Gora je takoreći prva u petoj polu-desetici ispred Turske, Rusije, Ukrajine i Bjelorusije. Kao jedni od glavnih faktora koji utiču na ovako lošu poziciju Crne Gore navode se stanje vladavine prava i fiskalno zdravlje, odnosno stabilnost sistema javnih finansija.

Podaci UN-a iz 2020. godine govore da je 40% stanovništva u Crnoj Gori na ivici siromaštva[2]. UNICEF procjenjuje da najmanje trećina djece u Crnoj Gori živi u siromaštvu, dok ta stopa u sjevernom regionu dostiže i 45%[3]. Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore, u martu 2022. godine stopa nezaposlenosti bila je 23%[4].

Izvoz robe u 2020. godini imao je vrijednost od 366 miliona eura, a uvoz 2,1 milijardu eura. Pokrivenost uvoza izvozom bila je 17,4%[5]. Prije krize izazvane kovidom, 2019. godine izvoz je bio 415 miliona eura a uvoz 2,6 milijardi[6]. Procenat pokrivenosti uvoza izvozom iznosio je 16%. Takođe 2019. godine, procijenjeno je da je „BDP“ neformalne, „sive,“ ekonomije bio oko 1,5 milijardi eura; što je oko trećina „stvarnog“ BDP-a[7]. Nevezano za Crnu Goru, ali te godine je klimaks Marvelove franšize filmova Avengers: Endgame za 11 dana zaradio preko 2 milijarde dolara[8].

Komparaciji spoljnotrgovinske razmjene jedne države sa takozvanim „box-office“ rezultatom holivudskog blokbaster filma vjerovatno nije mjesto u ekonomskoj analizi, ali ovo i nije ekonomska analiza. Crnogorska ekonomija ne egzistira u zatvorenom mjehuru, izolovana od svijeta i svjetskih prilika, pa se ni ne može tako posmatrati. S druge strane, globalna ekonomija bi mogla egistirati u zatvorenom mjehuru bez Crne Gore, budući da je njen udio u ukupnom svjetskom BDP-u 0,000055%.

Spor razvoj crnogorske ekonomije prouzrokovan je brojnim istorijskim, kulturološkim, geografskim, političkim, religijskim, tehnološkim, socijalnim i drugim faktorima. Oni se i prepliću kroz prostor i vrijeme i kreiraju jednu konzistentnu cjelinu procesa i postojanja. Oni su i sami uzroci i posljedice.

Na primjer, 40% populacije na ivici siromaštva je jednako istorijski faktor koliko i ekonomski. To je istorijski faktor; ili podloga na kojoj će se graditi budućnost našeg društva. To je naša kultura – akumulirano kolektivno znanje. Kao geografski faktor: pozicija Crne Gore na planeti uslovila je razvoj siromašne moderne države – njen razvoj je bio ograničen brojnim faktorima: ratovima, nedostatkom tehnološkog i insfrastrukturnog razvoja, nedostatak privrede i obrazovanja, i tako dalje. Kao posljedica geografije problem se javlja i unutar same države. Sjeverni region ima stopu siromaštva djece od 45% i stopu nezaposlenosti od 35%[9]. Siromaštvo je politički faktor, vjerovatno je i samoobjašnjivo. Religijski faktor: kao posljedica brojnih društvenih procesa kroz istoriju, dominantno katoličke i protestantske zemlje zapadne i centralne Evrope, kao i SAD, ekonomski i politički su mnogo stabilnije i prosperitetnije od pravoslavnih zemalja regiona Balkana i istočne Evrope. Siromaštvo je tehnološki faktor; cjelokupna infrastruktura sjevernog regiona je veoma slabo razvijena, industrijski pogoni su većinom stavljeni van upotrebe, a poljoprivreda je u kolapsu. Siromaštvo kao socijalni faktor nosi sa sobom svoje pune socio-psihološke implikacije na samu strukturu i organizaciju društva.

Tako da, teško je naći granice siromaštva kao striktno ekonomskog problema ili striktno političkog. Siromaštvo je uzrok određenih procesa u Crnoj Gori, a samo je i posljedica prethodnih.

Ako bi siromaštvo, na primjer, kao problem, moralo da ima etiketu, onda bi to bila etiketa državnog problema ili bolje reći društvenog problema. Rješavanje tog problema znači adresiranje svih uzroka i posljedica siromaštva. Takav pristup se odnosi i na probleme nezaposlenosti, vladavine prava, političke nestabilnosti, odliva mozgova i tako dalje. Dogmatičan pristup, crtanje blokova i kvadrata i konstantno ograđivanje nije način pristupa društvenim problemima koji prelaze usko definisane granice. S toga, iz ovog prema „brojevi naspram broja riječi u blogu“ skali izuzetno intenzivnog bloga, ne želim izvlačiti etikete i crtati mete, već ukazati na potrebu brisanja istih zarad društvene dobiti i napretka naše zajednice.


Bilješke:

[1] Izvještaj dostupan na: https://www.heritage.org/index/country/montenegro

[2] Vidjeti: https://rtcg.me/vijesti/drustvo/340057/oko-40-odsto-cg-u-riziku-od-siromastva.html

[3] Procjena UNICEF-a: https://www.vijesti.me/vijesti/drustvo/591308/unicef-najmanje-jedna-trecina-djece-u-crnoj-gori-zivi-u-siromastvu

[4] Mjesečni statistički izvještaj ZZZCG za mart, 2022. godine: https://www.zzzcg.me/wp-content/uploads/2022/04/Mjese%C4%8Dni-statisti%C4%8Dki-izvje%C5%A1taj-31.3.2022..pdf

[5] Podaci Monstat-a: https://www.monstat.org/cg/page.php?id=171&pageid=171

[6] Vidjeti: https://cegasme.files.wordpress.com/2021/04/zatvorena-ekonomija.pdf

[7] Vidjeti: https://investitor.me/2019/02/19/crna-gora-i-siva-ekonomija-15-milijardi-eura-van-zvanicnih-tokova/

[8] Članak Variety-a: https://variety.com/2019/film/news/avengers-endgame-2-billion-record-time-1203205293/

[9] Podaci za 2020. godinu preuzeti od Monstat-a, dostupni takođe na: https://cegasme.files.wordpress.com/2021/04/zatvorena-ekonomija.pdf


***

Ovaj projekat finansira Ambasada SAD u Podgorici. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta i Vlade SAD.

Powered by WordPress.com.

Up ↑