Vlade se mijenjaju, a bebe neka čekaju

”Od svega, danas se još može samo iskoristiti mogućnost većeg broja vantjesene oplodnje. Zamrzavanje o trošku države, donacija polnih ćelija, uvoz i izvoz polnih ćelija, tkiva i ebriona, kao i reproduktivna zaštita oboljelih od karcinoma, i dalje je na čekanju. Nekome ističe ono ključno vrijeme i nema vremena da čeka dok drugi shvati koliko je važno”.

Ministarstvo zdravlja još nije donijelo podzakonska akta koja će parovima i ženama omogućiti liječenje steriliteta o trošku države na osnovu novih zakonskih rješenja

Zakonski rok za početak primjene propisa iz oblasti medicinski potpomognute oplodnje (MPO) istekao je 8. juna, a Ministarstvo zdravlja, uprkos ranijim najavama da će ti procesi početi i prije, još nije stvorilo uslove za primjenu novih zakonskih rješenja u toj oblasti.

Iz resora na čijem je čelu Dragoslav Šćekić nisu odgovorili na pitanja “Vijesti” u vezi s najavama da će uslovi za primjenu propisa iz oblasti kojima se uređuje liječenje steriliteta biti ispunjeni možda i u maju.

”Nova zakonska rješenja u vezi sa MPO u praksi treba da zažive od 8. juna 2022. To je rok koji je decidno propisan u prelaznim i završnim odredbama zakona u kojima se navodi da će se propisi za sprovođenje Zakona o MPO donijeti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona”, kazali su krajem februara iz resora koji je tada vodila Jelena BorovinićBojović.

”Vijesti” su u vrijeme njenog mandata, resoru zdravlja uputile pitanja u vezi s početkom primjene novog zakonskog rješenja u oblasti MPO, kao i dijela Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju koji se odnosi na liječenje steriliteta. Pitanja su se odnosila na neka i ranije propisana prava, sadržana u novom zakonskom rješenju – kao što je donacija, koja preko deceniju nije zaživjela u praksi. Pitanja redakcije odnosila su se i na set novih prava, kao što je mogućnost uvoza i izvoza polnih ćelija, polnih tkiva i embriona, na prava iz Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju koja se tiču liječenja steriliteta.

”Zakoni ne ‘oživljavaju’ u praksi danom stupanja na snagu, jer je pravno nemoguće izrađivati podzakonske akte prije nego što je zakon usvojen. Propisi se usvajaju nakon zakona zbog čega je i ostavljen rok od šest mjeseci. Ministarstvo zdravlja intenzivno radi na inicijalnoj pripremi podzakonske regulative koju je potrebno donijeti na osnovu ovog zakona, a u toku je i postupak obrazovanja Komisije za MPO, kao posebno stručno savjetodavno tijelo za praćenje i kontrolu postupaka MPO, koje će između ostalog, učestvovati i u izradi propisa koji se donose na osnovu ovog zakona”, kazali su u februaru iz Ministarstva zdravlja.

Krajem aprila, izabrana je 43. Vlada, kada je za ministra zdravlja imenovan Šćekić, koji je u prethodnoj Vladi bio prvi čovjek Fonda za zdravstveno osiguranje (FZO).

Mjesec kasnije, krajem maja, te ponovo 7. juna, i njemu su upućena ista pitanja, ali redakciji do danas nije odgovoreno. Pored ostalog, pitanja se odnose na to kada će pacijenti koji se bore sa sterilitetom moći da, na osnovu novog Zakona o MPO, odnosno Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju, ostvare svoja prava, odnosno u kojoj je fazi donošenje podzakonskih akata, koja su podzakonska akta u pitanju, da li je obrazovana Komisija za MPO i šta će biti konkretna uloga te komisije…

Prema nezvaničnim informacijama, primjenu novih zakonskih rješenja prolongirala je promjena Vlade.

Iz Centra za građanske slobode (CEGAS) prije nekoliko dana kazali su da je dobro kad se nekome omogući neko pravo, ali da je loše kad se ne omogući i da se to pravo ostvari. CEGAS je jedna od organizacija koja je i uticala na donošenje novog Zakona o MPO i dijela Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju.

Donošenjem tih propisa, omogućena su četiri postupka vantjelesne oplodnje o trošku države bračnim ili vanbračnim partnerima, kao i ženi bez partnera, omogućeno je zamrzavanje kvalitetnih embriona na period od godinu dana, kao i četiri postupka transfera embriona nakon odmrzavanja iz tih ciklusa. Novim zakonskim rješenjima omogućena su i po tri postupka MPO i tri embriotransfera ukoliko postoji jedno zdravo dijete, po dva postupka MPO i dva postupka transfera ukoliko postoji dvoje zdravo djece, po dva postupka MPO bračnim i vanbračnim supružnicima, odnosno dva transfera nakon odmrzavanja do napunjene 50. godine života žene.

Osiguranim licima reproduktivne dobi do 37. godine života, kao i oboljelim od maligne bolesti, bez djece, gdje usljed terapija može doći do oštećenja reproduktivnih organa, uz odobrenje ljekara reproduktivne medicine, sada je, nekom od adekvatnih metoda za svaki pojedinačni slučaj, omogućena prezervacija fertilnosti. Omogućen je i uvoz, ako se polna tkiva, ćelije i embrioni, ne mogu obezbijediti u Crnoj Gori.

”Od svega, danas se još može samo iskoristiti mogućnost većeg broja vantjesene oplodnje. Zamrzavanje o trošku države, donacija polnih ćelija, uvoz i izvoz polnih ćelija, tkiva i ebriona, kao i reproduktivna zaštita oboljelih od karcinoma, i dalje je na čekanju. Nekome ističe ono ključno vrijeme i nema vremena da čeka dok drugi shvati koliko je važno”, kazali su prije nekoliko dana iz CEGAS-a.

Iz te NVO su, kako su podsjetili, resoru zdravlja još u februaru uputili zahtjev za slobodan pristup informacijama u vezi s formiranjem radne grupe i početkom pripreme podzakonskih akata koja se odnose na primjenu propisa iz oblasti liječenja steriliteta, ali, kako tvrde, nikada nisu dobili odgovor.

”Apelujemo na Ministartvo zdravlja da shvati važnost donošenja podzakonskih akata u vezi sa reproduktivnim zdravljem građanstva, jer smo za neke već zakasnili”, saopštili su iz te NVO.

Zakon o MPO usvojen je na sjednici Skupštine 29. decembra, u Službenom listu objavljen dva dana kasnije, a stupio na snagu 8. januara. Time je prestao da važi raniji, Zakon o liječenju neplodnosti asistiranim reproduktivnim tehnologijama iz 2009.

Krajem 2021. usvojen je i Zakon o obaveznom zdravstvenom osiguranju koji propisuje i prava iz domena liječenja steriliteta – broj postupaka koji osigurana lica mogu da urade na teret FZO i, prvi put, i pravo na jedan postupak liječenja muške neplodnosti metodom Micro TESE za sprovođenje postupka MPO.

Fond čeka Uredbu i ćuti

Iz Ministarstva zdravlja nisu odgovorili “Vijestima” i da li je taj resor uputio Vladi predlog Uredbe o obimu prava na zdravstvenu zaštitu iz obaveznog zdravstvenog osiguranja.

Tom Uredbom, kako su ranije pojasnili iz FZO, uređuju se usluge ugovorene sa zdravstvenim ustanovama, pa i one koje se odnose na postupke MPO.

”Ovom Uredbom nisu obuhvaćene usluge: zamrzavanje embriona i krioembriotransfer (odmrzavanje embriona i novi transfer iz tih ciklusa), koje će se sada obezbjeđivati na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja. Iz ovih razloga potrebno je donijeti izmjene i dopune Uredbe ili novu uredbu, na osnovu koje bi Fond pristupio utvrđivanju cijena tih usluga. Onda bi se pristupilo proširivanju ugovorne saradnje s privatnim ustanovama za ove dvije nove usluge”, pojasnili su ranije iz FZO.

Tada su kazali i da bi, nakon stvaranja pravnog osnova za te usluge, u informacionom sistemu Fonda trebalo podržati i njihovo evidentiranje – u skladu s tim kako to predviđaju nova zakonska rješenja.

Ni iz FZO nisu odgovarali na pitanja “Vijesti” u vezi sa statusom nove, odnosno dopuna važeće Uredbe.

( Damira Kalač )

Izvori: www.vijesti.me

“Ministarstvo da shvati važnost donošenja podzakonskih akata za reproduktivno zdravlje, jer smo za neke već zakasnili”

“Od svega navedenog, danas se još može samo iskoristiti mogućnost većeg broja vantjesene oplodnje”

Centar za građanske slobode (CEGAS) u saopštenju dostavljenom medijima podsjetio je da je novi Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji usvojen u decembru 2021, ali da zakon ni nakon 8. juna nije zaživio, a podzakonski akti nisu još na snazi. Iako, kako kažu, iz Ministarstva zdravlja su upravo taj datum označili kao dan kada će zaživjeti zakon.

“Ministarstvo zdravlja je obećalo, da će zbog važnosti cjelokupne oblasti, u kojoj kaskamo, a i želje za podsticanjem nataliteta, uraditi sve da što prije dođe do podzakonskih akata, ali nažalost prošao je i 8. jun, a nekome ističe ono ključno vrijeme i nema vremena da čeka, dok drugi shvate koliko je važno”, dodaje se u saopštenju.

CEGAS podsjeća da je novim Zakonom stvorena je mogućnost za:

  • Četiri postupka vantjelesne oplodnje o trošku države bračnim ili vanbračnim drugovima kao i ženi van ovih zajednica.
  • Zamrzavanje kvalitetnih embriona na period od godinu dana, kao i četiri postupka transfera embriona nakon odmrzavanja iz tih ciklusa.
  • Po tri postupka vantjelesne oplodnje i tri embrio transfera ukoliko postoji jedno zdravo dijete.
  • Po dva postupka vantjelesne i dva postupka transfera ukoliko postoji dvoje zdravo djece.
  • Po dva postupka vantjelesne oplodnje bračnim i vanbračnim supružnicima, odnosno dva tranfera nakon odmrzavanja do napunjene 50. godine života žene.
  • Osiguranim licima reproduktivne dobi do 37. godine života kao i oboljelim od maligne bolesti, bez djece, gdje usljed terapija može doći do oštećenja reproduktivnih organa, uz odobrenje ljekara reproduktivne medicine, vršiće se prezervacija fertilnosti, nekom od adekvatnih metoda za svaki pojedinačni slučaj.
  • Ukoliko se polna tkiva, ćelije i embrioni, ne mogu obezbijediti u Crnoj Gori, oni se namjenski moraju uvoziti, tako da se prati njihova sljedivost.
  • Izvozom sopstvenih polnih ćelija, tkiva i embriona, van granica Crne Gore.

“Od svega navedenog, danas se još može samo iskoristiti mogućnost većeg broja vantjesene oplodnje. Zamrzavanje o trošku države, donacija polnih ćelija, uvoz i izvoz polnih ćelija, tkiva i ebriona, kao i reproduktivna zaštita oboljelih od karcinoma, i dalje je na čekanju”, navode iz CEGAS-a.

Centar za građanske slobode, kako kažu, još u februaru se obraćao Ministastvu zdravlja, zahtjevom za slobodan pristup informaciji, koji je bio vezan za formiranje radne grupe i početak pripreme podzakonskih akata vezanih za Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, ali nikada nije dobio odgovor.

“Apelujemo na Ministastvo zdravlja Crne Gore, da shvati važnost donošenja podzakonskih akata vezanih za reproduktivno zdravlje građanstva, jer smo za neke već zakasnili”, zaključuje se u saopštenju.

( K.B. )

Izvori: www.vijesti.me

Pasoš Crne Gore dobio nakon godina suđenja

Ministarstvo unutrašnjih poslova upisalo je B. B. (23) u knjigu državljana tek nakon što je Upravni sud poništio tri odbijenice tog resora. Njegovog brata čeka isti postupak. Iz CEGAS-a ukazuju na Zakon o upravnom postupku, prema kojem institucije treba da vode računa o svojim ranijim odlukama koje su donijele u istovjetnim upravnim stvarima.

Dvadesetrogodišnji B. B. iz Podgorice državljanstvo Crne Gore dobio je tek nakon što je Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP), nakon tri rješenja Upravnog suda na štetu tog resora, bilo prinuđeno da ga upiše u knjigu državljana.

Brat ima potpuno isti status, ali MUP mu državljanstvo neće dodijeliti na osnovu rješenja B. B, već će i on čekati sudski epilog. Iz Centra za građanske slobode (CEGAS) “Vijestima” su kazali da Zakon o upravnom postupku obavezuje da “javnopravni organ vodi računa o ranijim odlukama koje je donio o bitno istovjetnim upravnim stvarima”.

”Za građanke i građane je najpreče uspostavljati pravnu izvjesnost jasnom primjenom zakona”, rekla je Marija Popović Kalezić, izvršna direktorica te NVO, komentarišući činjenicu da su MUP i Upravni sud različito tumačili isti slučaj.

Upravni sud tri puta je poništavao rješenje resora unutrašnjih poslova, cijeneći da je neosnovano odbijanje zahtjeva B. B. da bude upisan u knjigu državljana Crne Gore. Prema posljednjoj presudi iz januara, MUP je u obavezi i da tužiocu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 400 eura.

B. B. iz Sjeverne Makedonije podnio je MUP-u zahtjev za prijem u crnogorsko državljanstvo u novembru 2017. godine. U rješenju, u koje su “Vijesti” imale uvid, pored ostalog, navodi se da ne ispunjava uslove za sticanje državljanstva prijemom, “jer nije crnogorski iseljenik i član njegove porodice do trećeg stepena srodstva u pravoj liniji”.

U rješenju se konstatuje i da je ispunio uslove koje propisuje član 8 Zakona o crnogorskom državljanstvu, te da je B. B, u pisanoj izjavi, naveo da je njegov pokojni djed, rođen u Crnoj Gori, u Makedoniji boravio od 1963. godine, da se u Crnu Goru vratio 2008, da se njegov otac, rođen u Makedoniji, s porodicom, uključujući i podnosioca zahtjeva, u Crnu Goru vratio sredinom oktobra 2007. Navedeno je i da je B. B. osam godina kasnije odobreno stalno nastanjenje u Crnoj Gori, te da je 2017. postao punoljetan.

Upravni sud u odnosu na rješenje MUP-a, na treću tužbu, pored ostalog, navodi da je očigledno da prvostepeni organ – MUP, “prevaljuje donošenje odluke za prijem u crnogorsko državljanstvo s tužioca na sud”.

”Tuženi u sva tri obrazloženja o odbijanju zahtjeva tužioca utvrđuje da je djed tužioca crnogorski državljanin i da je živio u Republici Makedoniji od proglašenja njene samostalnosti 1993. godine do dana povratka u Crnu Goru 2008. godine, ali izvodi zaključak da isti nije imao status iseljenika u Republici Makedoniji”, piše u presudi Upravnog suda i dodaje se da je takav zaključak suprotan odredbama Zakona o saradnji Crne Gore s iseljenicima, na osnovu kojeg je B. B, kako se navodi, dostavio dokaz MUP-u da je njegov pokojni djed zapravo imao status iseljenika.

Pokojni djed B. B, kako se navodi, u Republiku Makedoniju otišao je 1963. godine kako bi pomogao u obnovi zemljotresom porušenog Skoplja. Ostao je da tu živi, a Makedonija je u to vrijeme, kako se konstatuje u presudi Upravnog suda, bila jedna od republika tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). To, kako navode, ne znači i da je pokojni djed iselio iz SFRJ u inostranstvo i stekao status iseljenika, pa tako ni članovi njegove porodice do trećeg stepena srodstva u prvoj liniji – B. B. i njegov otac, nisu mogli steći status iseljenika, kako to u odbijajućim rješenjima kontatuje MUP.

”Odredbom člana 10 Zakona o crnogorskom državljanstvu propisano je da crnogorski iseljenik i član njegove porodice do trećeg stepena srodstva u prvoj liniji može steći crnogorsko državljanstvo prijemom ako zakonito i neprekidno boravi u Crnoj Gori najmanje dvije godine i ispunjava uslove iz člana 8 stav 1 tač. 1, 4, 5, 7 i 8 ovog zakona, a da se zakoniti i neprekidni boravak lica utvrđuje prema kriterijumima propisanim aktom iz člana 17 ovog zakona”, piše u presudi Upravnog suda.

U nastavku pojašnjavaju koji su uslovi za sticanje državljanstva definisani članom 8 stav 1, navode i odredbu člana 2 Zakona o saradnji Crne Gore s dijasporom – iseljenicima, prema kojoj se iseljenicima smatraju crnogorski državljani i druga lica porijeklom iz Crne Gore, koji žive u inostranstvu i koji Crnu Goru doživljavaju kao svoju matičnu državu ili državu porijekla…

Upravni sud konstatovao je da je B. B. ispunio sve uslove, da je dostavio sve relevantne dokaze, a da je sporno pitanje da li je njegov pokojni djed imao status iseljenika u Republici Makedoniji u periodu od osamostaljenja iz sastava bivše SFRJ do povratka u Crnu Goru 2008. godine.

”Po nalaženju ovog suda, ne može se prihvatiti zaključak tuženog organa da u postupku pred tim organima nije dokazan status iseljenika tužioca D. B. … u navedenom periodu, imajući u vidu da iz priloženih dokaza nesumnjivo proizilazi da je D. B. imao stalno prebivalište u Republici Makedoniji, da je u navedenoj državi bio stalno zaposlen, ostvario pravo na starosnu penziju”, piše, pored ostalog u presudi. Dodaje se i da je D. B. 1993. godine dobio državljanstvo Makedonije, ali i da je, prema podacima iz matične knjige rođenih, zemlja porijekla D. B. Crna Gora, da je u Crnoj Gori rođen 1939. godine, da je u Crnoj Gori bilo i prebivalište njegovih roditelja.”Nejasno je na osnovu čega tuženi izvodi zaključak da djed tužioca nije prepoznat kao lice u smislu člana 2 Zakona o saradnji Crne Gore s dijasporom – iseljenicima, koji pojam iseljenika definiše kao crnogorske državljane u inostranstvu… Ovo posebno imajući u vidu da se djed tužioca 2008. godine vratio u Crnu Goru, gdje je i ostao do kraja svog života, odnosno 2013. godine”, piše u presudi.

Zakon o crnogorskom državljanstvu donijet je 2008. godine. Predviđa četiri načina sticanja – porijeklom, rođenjem na teritoriji Crne Gore, po međunarodnim ugovorima i sporazumima i prijemom.

Uslovi za sticanje državljanstva prijemom uređeni su posebno odlukama Vlade – 2020, 2018, 2016, 2012, 2010, te dva puta 2008. godine.

Posljednju takvu odluku usvojila je Vlada Zdravka Krivokapića neposredno prije nego joj je izglasano nepovjerenje u Skupštini, 4. februara.

Iz CEGAS-a su ranije kazali da se zbog čestih izmjena “stiče utisak da se radi isključivo o političkom uticaju, a ne želji da se polje dobijanja crnogorskog državljanstva nepristrasno i krajnje, s najboljom pravnom namjerom, uredi”.

CEGAS: Različita tumačenja pravnih normi unose pravnu nesigurnost

B. B. jedini je koji je državljanstvo Crne Gore prijemom dobio na osnovu sudske odluke, kazali su “Vijestima” iz Centra za građanske slobode (CEGAS), dodajući da su taj podatak dobili zahtjevom za slobodan pristup informacijama koji su uputili Direktoratu za upravne poslove, državljanstvo i strance MUP-a. Zahtjevom su tražili broj donesenih rješenja o dodjeljivanju crnogorskog državljanstva prijemom, na osnovu sudskih odluka, za period od 2016. do sredine aprila 2022.

Kazali su i da bez obzira na to što je u pitanju jedinstven slučaj, neujednačenost u tumačenju pravne norme MUP-a i Upravnog suda, “budi pravnu nesigurnost kod jasno postavljene norme u Članu 10 Zakona o crnogorskom državljanstvu”.

”Nejasna je situacija u kojoj MUP ostaje pri stavu tumačenja te norme u konkretnom slučaju, sve do treće presude Upravnog suda, kada sud ulazi u meritum, pa nadležno Ministarstvo u konačnome dodjeljuje Rješenje kojim se odobrava crnogorsko državljanstvo. S obzirom na to da ovaj slučaj nije jedini, pa se na apsolutno isti način očekuje pravo na dobijanje crnogorskog državljanstva drugog člana porodice iz istog slučaja, ne smije se očekivati drugačije pravno rješenje, kao ni čekanje epiloga tri sudska postupka pred drugostepenim organom”, kazala je “Vijestima” izvršna direktorica CEGAS-a Marija PopovićKalezić, ukazujući na član 5 Zakona o upravnom postupku, prema kojem “javnopravni organ vodi računa o ranijim odlukama koje je donio o bitno istovjetnim upravnim stvarima”.

”Vodeći računa o pravnoj tačnosti, a onda i ekonomičnosti postupaka, državni službenici i donosioci rješenja, moraju biti svjesni troškova samih postupaka pred drugostepenim organima”, rekla je ona.

Izvori: www.vijesti.me

“Sumnje da su se zloupotrebljavali sporazumi o priznanju krivice”

Sa konferencije, Foto: Miloš Rudović

Sa konferencije, Foto: Miloš Rudović

Analizirajući oko 700 presuda Višeg suda, usvojenih po sporazumima o priznanju krivice Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) i Višeg državnog tužilaštva (VDT) u Podgorici, uočene su brojne nelogičnosti, koje izazivaju sumnju u zakonitost upotrebe tog instituta u Crnoj Gori, poručeno je sa konferencije koju su organizovali Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), Centar za građanske slobode (CEGAS) i nedjeljnik “Monitor”.

U uvodnom obraćanju, zastupnica Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu Valentina Pavličić kazala je da se institut sporazuma o priznanju krivice počeo “bojažljivo primjenjivati tokom 2015. i 2016. godine.”

“Međutim, ekspanziju ovog instituta imamo posljednjih tri, četiri godine”, kazala je Pavličić, dodajući da već ima dovoljan broj odluka na osnovu kojih se analizom može utvrditi da li se ovaj institut pravilno koristi u crnogorskom sistemu.

Ona je napomenula da je analiza Vrhovnog suda pokazala da je kaznena politika kada je u pitanju organizovani kriminal i korupcija blaga. “To nam svakako daje za pravo da nam se uključi alarm, i u tužilačkoj i u sudskoj organizaciji, da se sjedne i vidi šta smo dobili sa primjenom instituta o priznanju krivice,” kazala je ona.

Istakla je da sa jedne strane vjerovatno imamo veći broj završenih predmeta, ali sa druge strane, nemamo zadovoljenje pravde.

Pavličić je dodala da se u periodu od početka primjene sporazuma nisu donijele smjernice koje bi bile neophodne svima onima koji učestvuju u zaključivanju sporazuma.

Izvršna direktorica Centra za građanske slobode (CEGAS) Marija Popović Kalezić kazala je da su tužioci u gotovo svim tim slučajevima išli “daleko ispod zakonskog minimuma” predviđenog Krivičnim zakonikom, dok sudije usvajaju sporazume “ne ulazeći u njihovu suštinu i ne vodeći računa o zakonskim ograničenjima”.

“Ono što je takođe veoma sporno je što se ovaj institut u posljednjih šest godina koristio u gotovo svim slučajevima organizovanog kriminala i korupcije, sa osudama kojima se nije uticalo na prevenciju, ali ni zadovoljenje pravde i pravičnosti,” poručila je na konferenciji za novinare Popović Kalezić.

Ona je kazala i da bi naležni trebalo da ispitaju eventualnu odgovornost tužilaca i sudija koji su zaključivali i usvajali ove sporazume, ali i da nađu način da ograniče upotrebu ovog instituta dok Vrhovno državno tužilaštvo i Ministarstvo pravde ne završi analizu zaključenih sporazuma i ne dođe do eventualnih zakonskih izmjena u ovom dijelu.

Novinarka CIN-CG Maja Boričić istakla je da se u velikom broju analiziranih presuda po sporazumu o priznanju krivice ne navode uopšte imena tužilaca.

“To je veoma zabrinjavajuće i trebalo bi vidjeti zašto se to nije radilo”, kazala je Boričić na zajedničkoj konferenciji za novinare.

Među tužiocima Specijalnog državnog tužilaštva, najviše sporazuma od 2016. godine do 2021. zaključila je Mira Samardžić (62), zatim Saša Čađenović (13) i Tatjana Žižić (13) a najmanje Stojanka Radović (3), Zorica Milanović (1) i Lidija Vukčević (1). U slučaju podgoričkog VDT-a, sporazum o priznanju krivice u istom vremenskom periodu najčešće su zaključivali Tatjana Begović (67), Maja Jovanović (59) i Zoran Vučinić (48).

Kada su u pitanju sudije Višeg suda u Podgorici koji su usvajali sporazume SDT-a, to je najčešće radio Boris Savić (43), a sporazume VDT-a Predrag Tabaš (140).

Od ukupno zaključenih 326 sporazuma o priznanju krivice SDT-a, odbijeno je samo 10, odnosno 3,1 odsto.

“Analizirajući izvještaje Tužilačkog savjeta i državnog tužilaštva, ali i izvještaje Specijalnog državnog tužilaštva i Višeg suda u Podgorici, primijetili smo da nigdje nema obrazloženja zašto su ovih nekoliko sporazuma SDT-a odbijeni”, kazala je Boričić.

Ona je dodala da je još manji broj odbijenih sporazuma VDT u Podgorici u ovom šestogodišnjem periodu, od 490 zaključenih sporazuma odbijeno je samo sedam, odnosno 1,4 odsto.

“Međutim, za razliku od SDT, u izvještaju VDT-a imamo obrazloženje zašto su ovi sporazumi odbijeni. Tako je od njih sedam, pet odbijeno zbog odustanka optuženog od sporazuma, dok je jedan odbijen po žalbi oštećenog, a drugi zato što kazna nije bila srazmjerna počinjenom krivičnom djelu,” pojasnila je Boričić.

Na konferenciji je istaknuto i da je SDT od 2016. do 2021. godine sa povratnicima zaključilo 40,6 odsto analiziranih sporazuma, a Više državno tužilaštvo 44 odsto. U istraživanju su uočili i da je veliki broj sporazuma potpisan sa višestrukim povratnicima u vršenju krivičnih djela, te da se čak dešavalo da veću kaznu dobiju neosuđivana lica, nego ranije osuđivani pripadnici kriminalnih grupa.

“Kada imamo u vidu ove podatke, ali i ono što smo iznijeli u tekstovima da su gotovo svi sporazumi vezani za finansijski kriminal završeni uslovnim osudama ili nanogicama, a da su pripadnici kriminalnih organizacija redom dobijali po tri mjeseca zatvora za najteža krivična djela trgovine narkoticima, oružjem i ljudima, možemo zaključiti da postoje ozbiljni propusti u primjeni, ali i realne sumnje da je došlo do zloupotrebe ovog instituta u našoj zemlji,” kazala je Boričić.

Izvor: www.vijesti.me

SPORAZUMI O PRIZNANJU KRIVICE SDT-A I VIŠEG TUŽILAŠTVA U PODGORICI: ŠTO JE KRIMINAL VEĆI, TO JE KAZNA MANJA

POLA GODINE ROBIJE ZA DŽOINT, TRI MJESECA ZA MEĐUNARODNI ŠVERC DROGE

Šest mjeseci zatvora dobio je po sporazumu o priznanju krivice optuženi za prodaju 1,7 grama marihuane. Tužiteljka Tatjana Begović sa njim se nagodila i da plati 10 eura. A dva pripadnika kriminalne organizacije optuženi za međunarodni šverc heroina i marihuane osuđeni su na po tri mjeseca robije.

Sa njima se nagodila bivša specijalna tužiteljka Mira Samardžić, koja je bila mnogo tolerantnija od tužiteljke Begović, imajući u vidu da se radilo ne samo o članovima internacionalne kriminalne grupe, već i o povratnicima.

Oni su se teretili da su najmanje osam puta krijumčarili drogu iz Albanije u Crnu Goru i to 805 kilograma marihuane i nešto manje od kilograma heroina. Nagodbu koju je potpisala Samardžić usvojio je sudija podgoričkog Višeg suda Dragoje Jović.

U drugom postupku, jedan ranije osuđivani pripadnik kriminalne organizacije, optužen za krijumčarenje 80 kilograma marihuane i 3,2 kilograma heroina takođe se nagodio da robija svega tri mjeseca. Ovaj sporazum sklopila je specijalna tužiteljka Tatjana Žižić, a usvojila sutkinja Biljana Uskoković.

U obrazloženjima ovih presuda se navodi da im se to što su već osuđivani za prodaju droge ne uzima kao otežavajuća okolnost, jer su to činili u okviru iste grupe!

I dva pripadnika druge kriminalne organizacije, koja je krijumčarila stotine kilograma marihuane po regionu, dobili su, nakon nagodbe, po tri mjeseca kućnog zatvora. Njih dvojica su takođe ranije osuđivani. Sutkinja Evica Durutović je prihvatila sporazum, a u obrazloženju odluka je navela da to što su povratnici nije uticalo na presudu, pošto je prošlo određeno vrijeme od prethodnih osuda, a u pitanju nijesu bila ista krivična djela.

Ovo su samo neke od kontroverznih odluka po sporazumu o priznanju krivice, koje je prihvatio Viši sud u Podgorici.

Iz analize više stotina presuda u koje su imali uvid Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Centar za građanske slobode (CEGAS), uočljive su brojne nelogičnosti. Tako se dešavalo da u istom postupku za isto djelo iste ili veće kazne dobiju neosuđivana lica, nego povratnici u vršenju krivičnih djela.

Organizatori kriminalnih grupa u gotovo svim slučajevima dobijali su kazne ispod zakonskog minimuma – oko dvije godine zatvora, a zaprijećena je kazna zatvora od tri do 15 godina. Dešavalo se da, po sporazumima, u istim postupcima veća kazna bude određena za pripadnika, nego za organizatora kriminalne grupe.

Tako je organizator kriminalne grupe koja je više puta krijumčarila veće količinu marihuane iz Albanije u Crnu Goru i zemlje regiona dobio dvije godine robije, dok su dva pripadnika iste organizacije dobili mjesec, odnosno dva mjeseca zatvora više.

Tužiteljka Mira Samardžić nagodila se u tom predmetu, a sporazume su usvojile troje različitih sudija: Dragoje Jović, Dragica Vuković i Biljana Uskoković.

Pored toga, u brojnim sporazumima zbog šverca velike količine droge nijesu izricane novčane kazne. Iako jesu, uglavnom su bile simbolične – par hiljada eura.

Prema informacijama iz analiziranih presuda, nabavna cijena kilograma marihuane na tržištu košta oko 1.500 eura, dok su kokain i heroin višestruko skuplji. Preprodajom, kako piše u presudama, može da se zaradi i po pet puta više novca. Ali, ni to nije razlog mnogim tužiocima da počinioce ovih krivičnih djela kazne adekvatnim novčanim iznosima, kako bi djelovali preventivno.

Prema Krivičnom zakoniku (KZ) za neovlašćenu proizvodnju i promet opojnih droga predviđena je kazna od dvije do 10 godina, a može se ublažiti najviše šest mjeseci. U presudama koje smo imali na uvid, za krivična djela u nadležnosti Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) ističe se da se može izreći kazna od četiri ili više godina zatvora.

Od 639 presuda po sporazumu o priznanju krivice, koje su dostavljene CIN-CG i CEGAS, samo je u jednom slučaju izrečena kazna od šest godina zatvora za šverc kokaina. Sve ostale kazne bile su ispod četiri godine, uglavnom simbolične.

Nevladina organizacija “Human Rights Watch” je 2012. godine objavila da su optuženi za krivična djela u vezi sa opojnim sredstvima, prema nagodbama u Americi, u prosjeku dobijali kazne zatvora od pet i po godina.

Sud odbio svega nekoliko nagodbi VDT-a

Prema izvještajima tužilaštva, Viši sud u Podgorici je odbio samo nekoliko nagodbi koje je, u posljednjih šest godina, sklopilo Više državno tužilaštvo glavnog grada. Odbijeni su uglavnom sporazumi zbog odustanka optuženih. Samo je u jednom slučaju, i to 2016, sud odbio sporazum od osam mjeseci zatvora za devet grama heroina. Ocijenio je da “kazna nije srazmjerna težini učinjenog djela”.

Od 437 presuda po sporazumima Višeg državnog tužilaštva koje smo imali na uvid, 391 odluka je u vezi sa krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga. Ostale presude odnose se uglavnom na predmete nasilničkog ponašanja, nasilja u porodici i seksualne delikte. U jednom od tih sporazuma, čovjeku koji je više puta osuđivan za nasilje u porodici kao naročito olakšavajuću okolnost računali su to što je “porodičan čovjek”.

Institut sporazuma o priznanju krivice u našem pravosuđu, iako je uveden ranije, masovno počinje da se koristi od 2016. godine. Zanimljivo je da kako je vrijeme odmicalo, tužitelji su predlagali, a sudije usvajale, sve blaže kazne. Tako u 2016. i 2017. godini po nagodbama podgoričkog Višeg tužilaštva, nije dosuđen ni u jednom slučaju kućni zatvor. Međutim, u posljednje četiri godine, u čak četvrtini svih sporazuma ovog tužilaštva osuđeni su kažnjeni nanogicom.

Povratnici su i nagodbama Višeg tužilaštva u Podgorici dobijali često mnogo niže zatvorske kazne, od onih koji su prvi put počinili isto krivično djelo.

Tako se lice koje je ranije osuđeno dva puta, zbog krađe i teške tjelesne povrede, sporazumjelo da za prodaju narkotika bude osuđeno samo na pola godine kućnog zatvora. Sporazum je sklopila sadašnja v. d. vrhovnog državnog tužioca Maja Jovanović, a aminovao sudija Predrag Tabaš.

CIN-CG je od tužiteljke Jovanović pokušao da dobije komentar o temi širokog korišćenja sporazuma u crnogorskom pravosuđu, ali do objavljivanja teksta nijesmo dobili odgovor.

U drugom slučaju, licu koje je ranije osuđivano pet puta, dobilo je po sporazumu godinu zatvora zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga. O nagodbi se dogovorila, takođe, sadašnja v. d. VDT-a Maja Jovanović, a potvrdila sutkinja Vesna Moštrokol.

U jednoj od presuda, petostruki povratnik se nagodio da ide u zatvor 11 mjeseci zbog ubistva u pokušaju i nedozvoljenog držanja oružja. Isto lice prethodno je osuđivano za teške slučajeve razbojništva, krađu oružja, krivično djelo protiv bezbjednosti u saobraćaju, nedozvoljene trgovine, prevare u produženom trajanju i teške krađe u pokušaju. Sporazum je sklopila tužiteljka Tanja Begović, a usvojila ga sutkinja Višeg suda u Podgorici Vesna Moštrokol.

Na dvije i po godine robije nakon sporazuma osuđen je trostruki povratnik za pokušaj ubistva i nedozvoljeno držanje oružja. Prije toga je osuđivan zbog nasilničkog ponašanja, napada na službeno lice, te nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih materijala. Sadašnja disciplinska tužiteljka Danka Ivanović Đerić se dogovorila, a sudija Predrag Tabaš je prihvatio tu nagodbu.

Sud usvaja sporazum i ako utvrdi da njime nijesu povrijeđena prava oštećenog. Od Višeg suda nijesmo dobili odgovor na pitanje u koliko predmeta se oštećeni žalio na rješenje o sporazumnom priznanju krivice, od 2016. do danas, i šta je epilog tih postupaka.

Vrhovni sud: Blaga kaznena politika za organizovani kriminal

I u dokumentima Vrhovnog suda se priznaje da su kazne po osnovu sporazuma o priznanju krivice za organizovani kriminal blage.

”Primjena instituta ublažavanja kazne, uz utvrđivanje naročito olakšavajućih okolnosti, koje su najčešće izražene u presudama na osnovu sporazuma o priznanju krivice, dovela je do pojave trenda blage kaznene politike za krivična djela iz oblasti organizovanog kriminala, koju karakteriše izricanje kazni ispod propisanog zakonskog minimuma”, zaključuje se u Analizi kaznene politike za najteža krivična djela za 2017. i 2018. godinu.

U Analizi upozoravaju da zakonska mogućnost primjene sporazuma o priznanju krivice za krivična djela iz oblasti organizovanog kriminala može stvoriti privid kod učinilaca ovih krivičnih djela i utisak kod opšte javnosti da su to lakši oblici kriminaliteta, “zbog čega se može postaviti pitanje ostvarivanja generalne i specijalne prevencije organizovanog kriminala”.

U dokumentu se ukazuje i da bi sudovi, prilikom ocjene da li treba usvojiti sporazum, trebalo sa više pažnje da cijene da li su ispunjeni svi uslovi Zakonika o krivičnom postupku (ZKP), a naročito da li je sporazum u skladu sa interesima pravičnosti, i da li kazna odgovara svrsi izricanja krivične sankcije.

Pojašnjava se da je sud u 90 odsto slučajeva izricao kazne ispod granice propisane zakonom, te da je primjena sporazuma o priznanju krivice zastupljena u većini slučajeva organizovanog kriminala.

”Otvara se pitanje da li je ranija osuđivanost za druga krivična djela potcijenjena prilikom odmjeravanja kazne učiniocu krivičnog djela”, piše u analizi.

Naglašava se da prilikom zaključivanja sporazuma o priznanju krivice treba posvetiti posebnu pažnju zaštiti prava oštećenog.

Njemački pravni stručnjak, dr Štefan Pirner, upozorava da u zemljama u tranziciji, kakva je i Crna Gora, neadekvatna primjena sporazuma o priznanju krivice može imati pogubne posljedice po vladavinu prava.

I angloamerička literatura navodi da institut sporazuma u zemljama u tranziciji može imati “katastrofalne posljedice”. Ističe se da nagodbe mogu dodatno potkopati ugled pravosuđa kod stanovništva, koje pregovore doživljava kao “cjenkanje na pijaci”.

Sva ova upozorenja, očigledno nijesu imala uticaja, jer se praksa blage kaznene politike za najteža djela organizovanog kriminala, prema istraživanju CIN-CG-a, nastavila i praktično obesmislila institut sporazumnog priznanja krivice u Crnoj Gori.

SPORAZUMI KAO TRGOVINA PRAVDOM

U pravnim sistemima u tranziciji sporazum se često doživljava kao “još jedan dalji vid korupcije” ili “institucionalizovani vid mita”, ističe njemački advokat, dr Štefan Pirner, u Časopisu za održiv i skladan razvoj prava “KoPra”.

”Takav pravni institut, koji je možda u svojoj domovini i bio uspješan, u drugom okruženju neće biti pretjerano plodotvoran, kao što drvo banane, na primjer, neće opstati na Antarktiku”, slikovit je advokat.

On ističe da se i nepostojanjem nikakvih smjernica za odmjeravanje kazni jača pozicija tužilaštva u pregovorima, te da građani to mogu doživjeti kao svojevrsnu trgovinu pravdom.

Pirner dodaje da ni Evropska konvencija o ljudskim pravima ne zahtijeva ubrzano okončanje postupka po svaku cijenu, odnosno po cijenu pravde, već da zahtijeva pošten postupak.

Maja Boričić
Marija Popović Kalezić

Izvori: www.cin-cg.me

CIN CG I CEGAS UTVRĐUJU MANJKAVOSTI I ZLOUPOTREBE INSTITUTA SPORAZUMA O PRIZNANJU KRIVICE

SEDAM NANOGICA DOBILI SU OPTUŽENI FUNKCIONERI ZA ZLOUPOTREBU SLUŽBENOG POLOŽAJA I PRANJE NOVCA, ZA KOJA DJELA SU PREDVIĐENE KAZNE ZATVORA OD JEDNE DO 12 GODINA, KOJE SU SE MOGLE UBLAŽITI NAJVIŠE TRI, ODNOSNO ŠEST MJESECI

U 40 sporazuma Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u slučajevima milionskih prevara, zloupotreba položaja, pranja novca i utaje poreza okrivljenima su izrečene simbolične kazne – 28 uslovnih, sedam nanogica i pet zatvorskih osuda po šest mjeseci robije.

U najvećem broju ovih nagodbi, preciznije u 31 predmetu, odlučivao je predsjednik Višeg suda u Podgorici Boris Savić.

Kako je moguće da se za ovako teška djela za koje bi trebalo ići na višegodišnju robiju, izriču tako blage kazne, pa iako se radi o sporazumima o priznanju krivice?

Predsjednik Višeg suda Boris Savić za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) odgovara da je neprimjereno da komentariše odluke koje je sam donio, navodeći da su zakonite, te da je u obrazloženjima naveo razloge presuda.

Savić – Foto: Boris Pejović

”Elektronski sistem dodjele predmeta je takav da je nemoguće uticati koji će predmet dobiti koji sudija, a moje postupanje je posljedica toga što kao predsjednik krivičnog vanraspravnog vijeća učestvujem u rasporedu predmeta u kojima se sporazum dostavlja istovremeno sa optužnicom, a ne nakon nje”, naveo je Savić.

Kod sporazuma o priznanju krivice, kaznu ne odmjerava sud, već se o njoj dogovaraju tužilac i okrivljeni. Međutim, upravo bi sud trebalo da ima ključnu ulogu, jer može da odbije sporazum ukoliko je, između ostalog, dogovorena kazna neprimjerena.

Nakon smjene vlasti od 30. avgusta 2020. godine, više puta je saopšteno da će u fokusu Ministarstva pravde biti i brojni sporazumi potpisani sa počiniocima krivičnih djela.

Svi sporazumi SDT-a, a bilo ih je više stotina u posljednjih šest godina, odnose se na krivična djela organizovanog kriminala, korupcije, trgovine drogom, oružjem i ljudima.

Prema nezvaničnim informacijama CIN-CG-a iz vrha pravosuđa, najveći broj predmeta organizovanog kriminala i korupcije riješen je sporazumom, a ne kroz dokazivanje u sudskim postupcima, što bi, prema mišljenju pravnika, moglo biti problematično, jer govori o nedovoljnoj sposobnosti sistema da dokaže optužnice u sudskom procesu i rješava ih u razumnom roku.

U velikom broju slučajeva se kroz nagodbe optuženima za stvaranje kriminalne organizacije, prevare, pranja novca i zloupotrebe službenog položaja, gdje je motiv za kriminalne radnje novac, čak ne izriču novčane kazne. Tako mnogi od osuđenih, iako su učestvovali u milionskim finansijskim prevarama, ne vraćaju novac koji su nelegalno stekli.

U 40 sporazuma, u slučajevima milionskih prevara, zloupotreba položaja, pranja novca i utaje poreza, koje je CIN-CG analizirao, tužioci su u većini slučajeva optuženima stavljali na teret blaži stav od onog koji je predviđen za ta krivična djela.

Specijalna tužiteljka Lidija Mitrović, nagodila se u osam slučajeva.

Po jednu nagodbu sklopili su tužioci SDT-a Saša Čađenović, Sanja Jovićević, Stojanka Radović, Lidija Vukčević, Nataša Bošković i Zorica Milanović.

U 26 odluka, koje smo dobili po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, ne navodi se ime tužioca koji je sklopio sporazum.

Tako je 27 optuženih pripadnika kriminalnih grupa koje su utajile milione eura, među kojima su i lica iz medijski eksponiranih slučajeva “Klap” i “Vardar”, sporazumno osuđeno samo na uslovne kazne i da plate po par hiljada eura. Sve ove sporazume odobrio je sudija Savić, a većinu dogovora sklopila je tužiteljka Mitrović.

Okrivljeni u tih 27 nagodbi odgovarali su za krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije za koje je predviđena kazna zatvora od jedne do osam godina, i utaja poreza i doprinosa, za koju se ide u zatvor od jedne do šest godina uz novčanu kaznu.

Prema Krivičnom zakoniku (KZ) ove kazne se mogu ublažiti maksimum tri mjeseca, dok se za produžena krivična djela može izreći i teža kazna od propisane.

Sedam nanogica dobili su optuženi funkcioneri za zloupotrebu službenog položaja i pranje novca, za koja djela su predviđene kazne zatvora od jedne do 12 godina, koje su se mogle ublažiti najviše tri, odnosno šest mjeseci.

Tako je kućni zatvor od 75 dana dobio potpredsjednik budvanske opštine Milenko Medigović za zloupotrebu službenog položaja prilikom izgradnje petrovačkog šetališta. On je bio neposredno zadužen za praćenje investicije, a na teret mu je stavljeno da je od izvođača radova zahtijevao da izvodi radove koji nijesu predviđeni i tako oštetio opštinu za 232.543 eura. Pri tom, šetalište nikada nije završeno, a koštalo je oko osam miliona eura. Medigović nagodbom nije trebalo da plati ništa, osim par stotina eura sudskih troškova. Pored toga, na teret mu je stavljen najblaži stav za ovo krivično djelo. Prema šteti koja je napravljena, trebalo je da bude optužen za najteži stav sa predviđenom kaznom zatvora od dvije do 12 godina robije.

Ovu nagodbu je potvrdila sutkinja Višeg suda Suzana Mugoša, a u presudi ne piše koji je tužilac sklopio sporazum.

Kazne od po šest mjeseci zatvora dobili su Branislav Gugi Savić, Stjepan Skočajić i Dragoljub Milovanović, osuđeni u poznatim budvanskim korupcionaškim aferama. I to za djelo zloupotrebe službenog položaja, za koja su predviđene kazne zatvora od dvije do 12 godina. Nikome od njih nije izrečena novčana kazna, iako su štete po državu bile milionske. Nagodbama su čak njihove firme dobile samo uslovne osude, odnosno da ne moraju da plate novčane kazne, ukoliko ne počine nova krivična djela u roku od godinu.

Branislav Savić se dogovorio o dvije nagodbe zbog milionskih malverzacija u Budvi, jednu sa Sašom Čađenovićem i drugu sa Lidijom Vukčević. Oba puta je osuđen na po šest mjeseci zatvora.

Za druga dva sporazuma koja su sklopili Skočajić i Milovanović nema imena tužilaca. Oni su se teretili za malverzacije prilikom izgradnje platoa na Jazu i postrojenja otpadnih voda u Budvi. Sve nagodbe je prihvatio sudija Boris Savić.

Milivoje Katnić Foto Boris Pejović

Iako su CIN-CG i Centar za građanske slobode (CEGAS) od Višeg suda tražili sve presude po sporazumu o priznanju krivice od 2016, kada je novoformirani SDT preuzeo Milivoje Katnić, među 202 dostavljene odluke, nema nagodbi sa Svetozarem Marovićem i njegovim sinom Milošem i još nekoliko sporazuma u vezi sa aferm u Budvi.

Javnosti je poznato da se nekadašnji visoki funkcioner Demokratske partije socijalista (DPS) Svetozar Marović nagodio da, kao organizator kriminalne grupe koja je oštetila Budvu za preko 45 miliona eura, robija ukupno tri godine i devet mjeseci i da plati 100.000 eura. Takođe, trebalo je da u budžet vrati nešto preko milion eura. Međutim, on je do danas nedostupan Crnoj Gori, a kazna zastarijeva u oktobru 2026. godine. Država je do sada od njegove imovine uspjela da naplati samo trećinu novca koji potražuje. Njegov sin Miloš, takođe u bjekstvu, nagodio se da robija godinu i plati 385.000 eura. On je novac vratio, ali je zatvorska kazna zastarjela u septembru 2020. I ove sporazume aminovao je predsjednik Višeg suda Boris Savić.

Među 40 analiziranih sporazuma SDT-a, nalaze se i četiri povratnika. Sva četvorica su dobili uslovne kazne ili kućni zatvor. Tri sporazuma usvojio je predsjednik Višeg suda Boris Savić, a jedan sutkinja Dragica Vuković. U presudama koje smo imali na uvid, ne navode se imena tužilaca koji su sklopili dogovore.

U jednom od ova četiri slučaja je optuženi za pranje novca, koji je ranije osuđivan u inostranstvu za šverc kokaina, a novac “prao” u Crnoj Gori, nakon sporazuma sa SDT-om, osuđen na svega tri mjeseca kućnog zatvora i da plati 5.000 eura novčane kazne.

Drugi povratnik kome ne piše za šta je ranije osuđivan, uslovno je kažnjen na godinu i dva mjeseca i da plati 15.000 eura. Sudilo mu se za stvaranje kriminalne organizacije i produženu utaju poreza i doprinosa.

Treći povratnik osuđen je za utaju poreza i doprinosa uslovno šest mjeseci i novčano 5.000 eura.

Četvrti povratnik dobio je nanogicu šest mjeseci i da plati 2.000 eura za produženu prevaru i pranje novca.

EU traži ograničavanje nagodbi

U Izvještaju Evropske komisije (EK) za Crnu Goru iz 2021. godine ističe se da bi korišćenje sporazuma o priznavanju krivice trebalo ograničiti samo na izuzetne predmete, kako bi se Crna Gora efikasnije suočila sa izazovima korupcije i organizovanog kriminala.

U izvještaju ističu da bi kaznena politika za ova djela trebalo da bude dosljednija, kako bi se obuzdala korupcija i kriminal.

Međutim, upozorenja EU izgleda nijesu značila mnogo bivšem glavnom specijalnom tužiocu Katniću. Iako je on još polovinom 2019. rekao da se više sporazumi neće potpisivati sa okrivljenima za najteža krivična djela, već će se predlagati najstrože kazne, do toga nije došlo. Naprotiv, do kraja njegovog mandata nastavljena je praksa kojom se većina predmeta SDT-a rješavala nagodbom.

SDT je, u posljednjih šest godina, pored ovih 40 sporazuma, prema dokumentaciji dostavljenoj za naše istraživanje, potpisao i 93 nagodbe za organizovanu trgovinu drogom, 54 za trafiking, 11 kazni za trgovinu oružjem, dvije za šverc cigara i dvije za stvaranje kriminalne organizacije u vezi sa protestima Demokratskog fronta 2016. godine. Sve te nagodbe prihvatio je Viši sud u Podgorici.

U većini sklopljenih sporazuma pripadnici kriminalnih organizacija dobijali su po tri mjeseca zatvora za stvaranje kriminalne organizacije, za što je inače KZ-om zaprijećena kazna zatvora od jedne do osam godina. Robije u sporazumima gotovo po pravilu ne prelaze godinu za krivična djela kojima se bavi SDT.

I u većini ovih nagodbi, za djela u kojima je motiv izvršenja novac, gotovo da nema novčanih kazni ili su one simbolične. Interesantno je i da su žene imale još bolji položaj u postupcima za stvaranje kriminalne organizacije, pa su dobijale nanogice i uslovne kazne.

Tako je optužena pripadnica kriminalne organizacije koja je iznajmljivala stanove za skrivanje kriminalaca koji su spremali likvidacije, vršili nasilje, zastrašivanje, ubistva, šverc droge i prenosila im poruke, osuđena na šest mjeseci kućnog zatvora. Tu nagodbu sklopila je tužiteljka Tatjana Žižić, a usvojila sutkinja Biljana Uskoković.

I povratnicima nanogice ili par mjeseci zatvora

Njen “kolega” iz iste grupe, ranije osuđivan za stvaranje kriminalne organizacije i nedozvoljeno držanje oružja dobio je četiri mjeseca robije. Njemu su oduzete dvije automatske puške, pištolj, lovačka puška, municija… Nagodbu je sklopio Saša Čađenović, a usvojio Boris Savić. Zanimljivo je da u ovom predmetu isti tužilac i isti sudija strože kažnjavaju za ista djela dvojicu ranije neosuđivanih pripadnika te kriminalne grupe. Oni su dobili za trećinu više od povratnika – po šest mjeseci zatvora.

U većini analiziranih nagodbi ranije osuđivanim licima, to se nije uzimalo kao otežavajuća okolnost uz obrazloženje da se ne radi o istovrsnim krivičnim djelima ili da je proteklo određeno vrijeme od prethodne kazne. A i kada se radilo o istim krivičnim djelima simbolične kazne dogovarane su uz olakšavajuće okolnosti – priznanje, nezaposlenost, djeca, koje su po mišljenju sudova “relativizovale” ranije osude.

I za stvaranje kriminalne organizacije i krijumčarenje ljudi povratnici su robijali kući sa nanogicom, a i ovdje se dešavalo da veću kaznu od povratnika dobiju neosuđivana lica.

Tako su za stvaranje kriminalne organizacije i krijumčarenje ljudi trojica ranije neosuđivanih dobili šest, osam i deset mjeseci zatvora, dok su petorica povratnika osuđeni blažim kaznama – trojica nanogicu, a dvojica po pet mjeseci zatvora koje su već bili odležali u pritvoru. Sve ove nagodbe, osim dvije, aminovala je sutkinja Višeg suda Ana Vuković, a sklopila tužiteljka Mira Samardžić.

Dvije presude od osam i deset mjeseci zatvora za neosuđivane, potvrdili su sudije Biljana Uskoković i Dragoje Jović. Za krijumčarenje ljudi zaprijećena je kazna zatvora od jedne do deset godina koja se, prema KZ, može ublažiti tri mjeseca.

Pavličić – Foto: Privatna Arhiva

Komentarišući sklapanje sporazuma sa povratnicima, zastupnica Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava i bivša sutkinja Višeg suda Valentina Pavličić za CIN-CG ističe da bi takva vrsta nagodbi vrlo teško mogla zadovoljiti kriterijum pravičnosti, a naročito zahtjev da takva kazna odgovara svrsi izricanja sankcije.

Ona naglašava i da široka primjena uslovne osude i kazni ispod zakonskog minimuma koje se izriču prilikom sklapanja sporazuma, stvara percepciju kaznene politike kao blage i neadekvatne. To je i neka vrsta privilegije okrivljenih. Sporna je široka primjena ovog instituta, upozorava zastupnica Pavličić, posebno kod krivičnih djela organizovanog kriminala i korupcije.

Problematizuje i to što lica koja su osuđena nagodbom i dobili kaznu koju su sami dogovarali, veoma često koriste i druge povoljnosti koje ih sleduju u postupku izvršenja kazne, poput smanjenja kazne uslovnim otpustom ili pomilovanjem.

”Primjenom ovog instituta i te kako može biti narušen kredibilitet suda, ukoliko se od strane tužilaštva zanemari cilj generalne i opšte prevencije i isključivo se ima u vidu smanjenje broja predmeta i njihovo brzo okončanje”, ocjenjuje zastupnica Pavličić.

Sud odbio samo nekoliko sporazuma

Prema podacima iz izvještaja tužilaštava, sudovi su u posljednjih šest godina odbili samo nekoliko sporazuma, o kojima se dogovorio SDT.

Viši sud u Podgorici bi bio blokiran da nije bilo mogućnosti da se predmeti završavaju nagodbom, kaže za CIN-CG predsjednik tog suda Boris Savić.

”Da nije bio primjene ovog instituta, Viši sud bio do danas okupiran radom u takozvanim ‘budvanskim predmetima’ i veliko je pitanje koliko bi prostora ostalo i u sudu i u tužilaštvu za sve ostale predmete”, ocijenio je predsjednik Višeg suda.

Javnost ima pravo da izvodi zaključke o tome da li je kazna previsoka ili preniska, kaže Savić, ali ističe i da “rigorozne kazne nisu pokazale dobre rezultate u pogledu generalne i specijalne prevencije”.

Savić naglašava da je jedan od primarnih ciljeva sklapanja sporazuma bio i povraćaj oduzete imovinske koristi. Međutim, u većini presuda u koje je CIN-CG imao uvid, optuženi uglavnom nijesu nadoknadili štetu državi, niti im je oduzeta imovinska korist.

Institut sporazumnog priznanja krivice u Crnoj Gori se počeo koristiti od februara 2010. godine. Tada, prema ZKP-u, sporazum nije mogao biti zaključen za krivična djela za koja se predviđa kazna veća od 10 godina zatvora. Zakon je promijenjen u avgustu 2015. godine. Od tada su nagodbe moguće za sva krivična djela, osim za ratne zločine i terorizam. Tim izmjenama je propisano i da osumnjičeni, odnosno optuženi može inicirati sklapanje sporazuma, što se u praksi najčešće i dešava. Upravo te izmjene zakona su i dovele do širokog korišćenja ovog instituta od strane SDT-a i prakse po kojoj se kriminal isplati.

ULOGA SUDA MARGINALIZOVANA

Zastupnica Pavličić naglašava da je postupak pregovaranja netransparentan, a uloga suda marginalizovana, s obzirom na to da se pojavljuje samo u ulozi nekog ko potvrđuje dogovoreno.

”Sudska praksa i pitanje odmjeravanja pravde kroz ovaj institut je svedena na samo tkz. administriranje suda”, ocjenjuje Pavličić.

Predlaganje izricanja blaže kazne ispod zakonskog minimuma je moguće, dodaje ona, ali je državni tužilac u obavezi da poštuje opšta pravila za odmjeravanje i ublažavanje kazne.

”Sud je taj koji je ovlašćen da potvrdi da je to u skladu sa zakonom”, naglašava bivša sutkinja Višeg suda u Podgorici.

MINISTARSTVO ANALIZIRA SPORAZUME

Državni sekretar u Ministarstvu pravde Bojan Božović je za CIN-CG naveo da je u toku revizija krivičnog zakonodavstva i analiza primjene sporazumnog priznanja krivice, koje će dati jasne preporuke za eventualnu izmjenu zakona, ali i pomoći da se ovaj institut efikasnije primjenjuje. U fokusu će, tvrdi, biti i kaznena politika koja je ustanovljena nagodbama.

”Nerijetko je stručna javnost iznosila kritiku da sporazum o priznanju krivice nije ostvario svrhu, jer su sankcije bile mnogo blaže od ‘očekivanih’. Ako je tako zaista, a veliki broj indicija upućuje na to, moramo institucionalno djelovati i taj nedostatak riješiti što prije”, istakao je Božović.

Ovaj institut je jednim dijelom, dodaje on, opravdao svrhu i rasteretio sudske postupke, ali ne smije se zanemariti činjenica da je potrebno preispitati i zakonska rješenja u odnosu na žrtve krivičnih djela.

”Ovdje prije svega mislimo na krivična djela nasilje u porodici, trgovini ljudima i krivična djela protiv polnih sloboda”, istakao je on.

FRANCUSKA OGRANIČILA NAGODBE, U NJEMAČKOJ KLJUČNA ULOGA SUDA

U sistemima koji koriste institut sporazuma o priznanju krivice postoji ustaljena praksa vođenja tablica kaznene politike – uputstava koji omogućavaju učiniocu krivičnog djela da predvidi kaznu koja mu u konkretnom slučaju može biti izrečena.

U Njemačkoj sud ima ključnu ulogu u postupku sklapanja sporazuma i ima pravo određivanja donjeg minimuma i gornjeg maksimuma, prilikom odmjeravanja kazne, prije zaključivanja sporazuma o priznanju krivice.

Francuska je iz nagodbi isključila krivična djela ubistva, napada na život i tijelo, kao i protiv polnih sloboda, smatrajući da će na taj način biti pravednija prema žrtvi.

TUŽILAŠTVO NE REAGUJE

Vršiteljka dužnosti Vrhovnog državnog tužioca Maja Jovanović nije odgovorila na pitanja CIN-CG-a da li će učiniti nešto da se ovakva praksa dogovaranja konačno prekine, ali ni na niz drugih pitanja u vezi sa sporazumnim priznanjem krivice.

Pavličićeva, ali i Savić, ističu da bi upravo Vrhovno tužilaštvo trebalo da donese praktične smjernice, gdje bi se na detaljan način uredilo postupanje tužilaca prilikom pregovaranja.

”Takođe, smatram da princip transparentnosti kod ove vrste postupaka mora dobiti veći značaj, a posebno u kontekstu predmeta koji se nalaze u naročitom fokusu javnosti, poput predmeta iz oblasti organizovanog kriminala i korupcije”, zaključuje Pavličićeva.

Maja Boričić
Marija Popović Kalezić

Izvori: www.cin-cg.me

Najveći broj dodijeljenih crnogorskih državljanstava prijemom zabilježen prošle godine

Prema podacima Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance, ove godine dodijeljena su 324 crnogorska državljanstva prijemom.

Ilustracija, Foto: Shutterstock

U Crnoj Gori prošle godine dodijeljena su 743 državljanstva prijemom, saopštili su iz Centra za građanske slobode (CEGAS) i apelovali da što prije bude regulisan set zakona u vezi sa načinom dodjeljivanja crnogorskog državljanstva.

Iz te nevladine organizacije (NVO) podsjetili su da su više puta apelovali na nužnost mijenjanja Zakona o crnogorskom državljanstvu kao i podzakonskih akata, uz obavezno postojanje usklađenosti tog zakona sa Zakonom o strancima Crne Gore kao i Zakona o registrima prebivališta i boravišta.

“Najveći broj dodijeljenih crnogorskih državljanstava prijemom je zabilježen 2021.godine, sa ukupnim brojem od 743 državljanstva, a sa nešto manjim brojem bila je i 2017.godina, koja je brojala 732 pomenuta državljanstva”, kaže se u saopštenju.

Prema podacima Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance, ove godine dodijeljena su 324 crnogorska državljanstva prijemom.

Iz CEGAS-a su naveli da, susrećući se sa stalnim donošenjem odluka o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, koji više pokazuju izraz političke volje, nego pravno utemeljene, apeluju da što prije dođe do regulisanja seta zakona.

Iz te NVO su dodali da apeluju da što prije dođe do regulisanja seta zakona koji se vezuju za način dodjeljivanja crnogorskog državljanstva.

To obuhvata, kako su kazali, reforme u Zakonu o crnogorskom državljanstvu, kao i zakonima o strancima i o registrima prebivališta i boravišta su nužne.

“Ne smije se dozvoliti da Vlada, sopstvenom voljom donosi podzakonska akta koja u temelju mijenjaju osnovne pravne odluke o načinu dodjeljivanja crnogorskog državljanstva, a da predhodno nije bilo javne rasprave a onda ni prezentovanja pred matičnim odborima, kao i usaglašavanja sa istim”, navodi se u saopštenju.

Iz CEGAS-a su podsjetili da su se odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom donosile iz godine u godinu, a kako su naveli, nerijetko su se i izmjene takvih odluka donosile i više puta tokom jedne godine.

“Ova važna pitanja iziskuju široki dijalog zainteresovane javnosti kao i donosioca odluka”, dodali su iz CEGAS-a.


Izvori: www.vijesti.me

Najviše državljanstava dodijeljeno u 2017. i 2021. 

Centar za građanske slobode (CEGAS), je više puta apelovao na nužnost mijenjanja Zakona o crnogorskom državljanstvu, kao i podzakonskih akata, uz obavezno postojanje usklađenosti tog Zakona sa Zakonom o strancima Crne Gore, kao i Zakona o registrima prebivališta i boravišta, jer taj postupak ukazuje više na izraz političke volje, nego na pravno utemeljenim propisima.

Tabela sticanja crnogorskog državljanstva prijemom od 01.01.2016.- 19.04.2022. (podaci
dobijeni od Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance, Ministartva
unutrašnjih poslova Crne Gore):

Najveći broj dodijeljenih crnogorskih državljanstava prijemom je zabilježen 2021.godine, sa ukupnim brojem od 743 državljanstva, a sa nešto manjim brojem bila je i 2017. godina, koja je brojala 732 pomenuta državljanstva.

“Susrijećući se sa stalnim donošenjem Odluka o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, koji više pokazuju izraz političke volje, nego pravno utemeljene, CEGAS apeluje da što prije dođe do regulisanja seta Zakona, koja se vezuju za način dodjeljivanja crnogorskog državljanstva. Reforme u Zakonu o  crnogorskom državljanstvu, Zakonu o strancima, kao i Zakonu o registrima prebivališta i boravišta su nužne. Ne smije se dozvoliti da Vlada, sopstvenom voljom donosi podzakonska akta koja u temelju mijenjaju osnovne pravne odluke o načinu dodjeljivanja crnogorskog državljanstva, a da prethodno nije bilo javne rasprave, a onda ni prezentovanja pred matičnim odborima, kao i usaglašavanja sa istim”, naglašavaju u CEGAS-u. 

U toj NVO podsjećaju, da su se Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom donosile iz godine u godinu (od 2008. pa sve do posljednje, kao najspornije, donešene 2022. godine, bez predstavnika Ministarstva unutrašnjih poslova). 

Kako navode, ne rijetko su se i izmjene ovakvih Odluka donosile i više puta tokom jedne godine. 

“Ova važna pitanja iziskuju široki dijalog zainteresovane javnosti kao i donosioca odluka”, navode u CEGAS-u.

Izvori: www.rtcg.me

IZVJEŠTAJ TUŽILAČKOG SAVJETA I DRŽAVNOG TUŽILAŠTVA ZA 2021.: SVE JE DOBRO, SAMO SE DROGA DRŽI PO KANCELARIJAMA

U saradnji sa CIN/CG, donosimo još jednu analizu izvještaja Tužilačkog savjeta i Državnog tužilastva.

KOMISIJA ZA ETIČKI KODEKS DONOSILA MIŠLJENJA ISKLJUČIVO NA OSNOVU STAVA TUŽIOCA PROTIV KOGA JE PODNIJETA PRITUŽBA I NA OSNOVU UVIDA U SPISE. NI U JEDNOM SLUČAJU NIJE SASLUŠAN PODNOSILAC PRIJAVE, IAKO SU SE PRITUŽBE UGLAVNOM ODNOSILE NA POSTUPANJE TUŽIOCA PREMA PODNOSIOCU, NAGLAŠAVA MARIJA VESKOVIĆ (HRA)

Svi tužioci koji su ocjenjivani prošle godine, ocijenjeni su najboljom ocjenom. Samo je jedan iz osnovnog državnog tužilaštva disciplinski odgovarao. I to radi nedostavljanja imovinskog kartona Agenciji za sprečavanje korupcije. Utvrđene su dvije povrede Etičkog kodeksa i to zbog međusobnih odnosa zaposlenih. To su navodi iz Izvještaja o radu Tužilačkog savjeta (TS) i Državnog tužilaštva za 2021.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Centar za građanske slobode (CEGAS) su ranije objavili da je za pet godina, od 2016. do 2020, u ukupno 25 pokrenutih postupaka povrede Etičkog kodeksa u tužilaštvima, u svega četiri slučaja utvrđena povreda. U istom periodu disciplinska odgovornost utvrđivana je samo u devet predmeta, a izrečeno je šest novčanih kazni i to zbog neprijavljivanja imovine.

U Izvještaju nema detaljnih podataka o izvršenim nadzorima u tužilaštvima. Navodi se, međutim, da u većini tužilaštava nema potrebnog broja tužilaca, dok su u nekim tužilaštvima rukovodioci u v.d. stanju. Veliki problem je i nedostatak prostornog kapaciteta pa se, kako se ističe, oduzeti narkotici drže i po kancelarijama Višeg državnog tužilaštva u Podgorici.

”Ne postoji adekvatan prostor za smještaj oduzetih predmeta, posebno opojne droge i oružja, već je veća količina oružja i veća količina opojne droge smještena u prostorije koje su namijenjene za preduzimanje radnji u istrazi, a manje količine opojnih droga se smještaju u kancelarijama zaposlenih”, piše u izvještaju.

Nema prostora, ali zato tužioci sjajno rade. Prema Izvještaju za 2021. godinu, Komisija je ocijenila osam državnih tužilaca. Svi su dobili odličnu ocjenu. TS još nije izmijenio pravila za ocjenjivanje tužilaca i rukovodilaca tužilaštava, što, prema Izvještaju, planiraju za ovu godinu.

CIN-CG i CEGAS su ranije pisali i da je, u periodu od 2016. do 2021. godine, od 116 tužilaca koji rade u osnovnim, višim i Specijalnom tužilaštvu, čak njih 115 ocijenjeno ocjenom odličan.

Da nijesu baš svi tužioci besprekorni u radu, najbolje govore njihovi rezultati, ali i višegodišnja upozorenja iz Brisela da je vladavina prava najveća kočnica Crne Gore na putu pristupanja Evropskoj uniji (EU).

”Rezultati reformi i dalje su ograničeni, naročito bilans ostvarenih rezultata u oblasti odgovornosti u pravosuđu”, ističe se u Izvještaju Evropske komisije (EK) za 2021.

EK je u izvještajima više puta ukazivala i da odluke Tužilačkog savjeta nijesu adekvatno obrazložene, te da bi se moralo obezbijediti da svi slučajevi koji ukazuju na disciplinsku ili etičku odgovornost budu procesuirani.

Nema odgovornosti za (ne)rad

Prema Izvještaju za 2021. godinu, Komisija za Etički kodeks državnih tužilaca trebalo je da odluči o deset predmeta. Riješeno je, međutim, samo pet.

Diciplinsko vijeće je, u prošloj godini, odlučivalo o samo dva predmeta. U jednom je utvrđeno da se radi o težem disciplinskom prekršaju (nedostavljanju podataka o imovini i prihodima) i izrečena je novčana kazna. U drugom predmetu o kojem je odlučivalo, postupak je obustavljen, jer je disciplinski tužilac odustao od optužbe prije završetka rasprave. Dakle, nije bilo utvrđivanja odgovornosti vezano za vršenje tužilačke funkcije i postupanje u konkretnim predmetima.

Marija Vesković
foto: HRA

Izvještaj za 2021. godinu ne donosi ništa novo u smislu odgovornosti tužilaca, ističe za CIN-CG pravna savjetnica Akcije za ljudska prava (HRA) Marija Vesković.

”Nema detaljnih podataka, ni obrazloženja, samo brojevi, koji građanima ne govore ništa”, zaključuje Vesković.

Komisija za Etički kodeks je donosila mišljenja isključivo na osnovu stava tužioca protiv koga je podnijeta pritužba i na osnovu uvida u spise. ”Ni u jednom slučaju nije saslušan podnosilac prijave, iako su se pritužbe uglavnom odnosile na postupanje tužioca prema podnosiocu”, naglašava Vesković.

Komisija nije podnijela nijedan predlog za utvrđivanje disciplinske odgovornosti, iako je u dva slučaja gdje je utvrdila kršenje Kodeksa bilo osnova da se to uradi, ocjenjuje Vesković.

Za prethodne dvije godine, nijedna od sedam usvojenih pritužbi na zakonitost rada tužilaca, koje su ukazivale na ozbiljno kršenje zakona, nije dovela do pokretanja disciplinskog postupka ili postupka za kršenje Etičkog kodeksa. Vesković ističe da osnovane pritužbe na rad tužilaca nijesu imale nikakvu sankciju. Tužiocima se samo ukazivalo kako da isprave propust. U HRA naglašavaju da je mnogo više pritužbi moralo biti usvojeno, posebno u pogledu postupanja državnih tužilaca po prijavama torture.

Nema podataka o prijavama odbačenim zbog zastare

Vesković ističe i da su Savjetu bili predočeni slučajevi koji su ukazivali na ozbiljne sumnje u propuste u radu tužilaca. Međutim, izostala je inicijativa TS da sve te slučajeve detaljno provjeri i pokrene postupak. Tužilački savjet je o pritužbama odlučivao neblagovremeno i neujednačeno.

”Posebno je zabrinjavajuće to što ni prošle godine nije usvojena praksa da se provjeravaju razlozi zbog kojih je došlo zastarjevanja krivičnog gonjenja, odnosno da li je do toga došlo usljed nestručnog ili nesavjesnog rada tužioca”, navela je ona.
Izvještaj za 2021. ne pokazuje ni koliki je broj odbačenih krivičnih prijava zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja. Ti su podaci uvijek bili prikazani u ranijim godinama. Iz HRA upozoravaju da prethodni izvještaji o radu državnog tužilaštva pokazuju veliki procenat odbačenih krivičnih prijava zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja, i to od 70 do čak 98 procenata, koliko ih je bilo u 2018. godini.

Sinisa Gazivoda 
Foto Boris Pejović

Gazivoda: Nismo imali vremena za previše izmjena

TS u novom sastavu u punom kapacitetu radi tek od početka ove godine, a prvu sjednicu održao je u januaru ove godine.
Član TS-a Siniša Gazivoda ističe da je Nacrt izvještaja dostavljen Savjetu tek sredinom marta, a kako je zakonski rok za predaju Izvještaja Skupštini 31. mart, nije se moglo više intervenisati.

”U tom kratkom vremenskom periodu uspjeli smo da dodamo informacije koji se odnose na trajanje finansijskih istraga, sa pojedinačnim podacima za Specijalno državno tužilaštvo i Više državno tužilaštvo, te ograničenjima tih tužilaštava kada su u pitanju postupci finansijskih istraga. Izvještaj je dopunjen i u dijelu određenih informacija o pritužbama na rad tužilaca i rukovodilaca državnih tužilaštava, informacijama oko saradnje sa EUROJUST-om, informacijama o mjerama tajnog nadzora, izuzeću tužilaca”, navodi Gazivoda.

Gazivoda naglašava i da Izvještaj obuhvata period u kojem ovaj saziv TS nije bio ni konstituisan, te da je radna grupa koja je oformljena u tužilaštvu pripremala izvještaj pridržavajući se forme i sadržine koju su imali raniji izvještaji.

Dodaje da će Komisija TS za normativnu djelatnost ubrzo početi sa radom na pripremi nacrta nove metodologije, kako bi izvještaji odražavali stvarno stanje u tužilačkom sistemu Crne Gore.

NADZOR NAD SPECIJALNIM TAJNA?

U Izvještaju piše i da je nadzor nad radom Višeg državnog tužilaštva Podgorica obavljen početkom decembra i utvrđena je neophodnost pokretanja finansijskih istraga u fazi izviđaja ili tokom krivične istrage. U Izvještaju se ističe i potreba vođenja finansijskih istraga u bjelopoljskom Višem državnom tužilaštvu. O nadzoru nad Specijalnim državnim tužilaštvom u Izvještaju nema informacija, osim da je započet 27. decembra 2021. godine. CIN–CG i CEGAS su takođe nedavno pisali o tome da interna kontrola nije vršena gotovo pet godina u većini tužilaštava.

Izvori: cin-cg.me

Powered by WordPress.com.

Up ↑