Građanska država: utopija ili realnost-Sergej Sekulović-kolumna objavljena u ND Vijesti

Da li je moguć ustavni patriotizam u duboko podijeljenom društvu ili još preciznije u političkoj zajednici koja nije jasno odgovorila na pitanje: zašto smo zajedno?

Objavljeno 3. marta 2018.godine

Zastave Crne Gore, Podgorica
Zastave Crne Gore, Podgorica (Foto: Filip Roganović)

‘’Nijesu toliko programski stavovi ove ili one partije dovodili do nepomirljivih sukoba koji su ličili na borbu svih protiv sviju, već je upravo moralni karakter njihovih učesnika podsticao na svađu i razdore, stvarao atmosferu političkih strasti, koja se ničim nije mogla smiriti…više nije postojao čovjek, postojali su samo članovi različitih partija ili predstavnici raznih interesa, koji su mogli samo da razmještaju međe među sobom’’. (S. Bulgakov)

Da li je moguć ustavni patriotizam u duboko podijeljenom društvu ili još preciznije u političkoj zajednici koja nije jasno odgovorila na pitanje: zašto smo zajedno? Krenimo od nekoliko konstatacija koje tretiramo kao realno činjenično stanje. Crnogorsko društvo nema izgrađen konsenzus oko državno-pravnog statusa, spoljno-političkih prioriteta, identiteta, ekonomsko-socijalnog modela. Prije nego pokušamo odgovoriti na postavljeno pitanje, otvorićemo određena saznajna polja u vezi sa pojmom ustavnog patriotizma. 

Što je ustavni patriotizam? Čemu on služi ili koja je njegova svrha?

Ustavni patriotizam se nalazi pod udarom dvije jake sile. Prva ga napada iz razloga njegove nesadržajnosti i kaže: ustavni patriotizam je anemičan, prazan i razvodnjen sistem pripadanja koji ne može supstituisati pripadnost naciji (etno-kulturnom modelu identifikacije). Pod udarom druge se nalazi iz dijametralno suprotnih argumenata i tu se ističe: ustavni patriotizam je nužno partikularan i zbog toga ne može da izbjegne vezu sa nacionalizmom, te se javlja kao njegova blaža forma i to moguće najperfidnija jer se pokušava zakloniti iza univerzalističkih etičkih parola.

Da li je moguć patriotizam bez nacionalizma i kosmopolitizam uz postojanje i vrednovanje nacionalne države? To je izazov koji se javlja pred ustavne patriote i tu nema čarobne formule niti okamenjenih rješenja. 

Miler ističe: “Ustavni patriotizam nije oblik državnog nacionalizma niti dobija razmjere neke vrste ‘građanske religije’”. Michelaman naglašava: “Savršeno je razumno da se građani ne slažu ni oko nekih suštinskih ustavnih načela (a ne, na primjer, samo oko njihovih primjena)… budući da opšte opravdanje sa jedne, i primjena, sa druge strane, gotovo nikad ne mogu da budu pravilno razdvojeni, građani neće biti u stanju da predvide ishode nekih primjena i u mnogim slučajevima će imati dobre razloge da se ne slože o tome kako da prevedu suštinska ustavna načela u postojeće pravne i političke ustanove. Ustavi onda neminovno proizvode neki oblik kontrolisanog neslaganja ili ograničenog razlikovanja.”

Da se vratimo na Crnu Goru u kontekstu desetogodišnjice usvajanja Ustava. Najveća vrijednost našeg Ustava sadržana je u tome što Crnu Goru definiše kao građansku državu. Međutim, ovaj princip trpi odstupanja, kako u samom tekstu tako i u praksi. Osnovna protivrečnost i prepreka odnosi se na politički ambijent koji je pratio samo donošenje ustavnog teksta. Nazvali bismo ga “Stvaranje ustava i projektovanje identitetskih težnji”.

Crna Gora može biti građanska država, ali da prvo zaokružimo proces konstituisanja nacije u etno-kulturnom smislu; odnosno Crna Gora može biti nezavisna država, ali po svom identitetskom karakteru mora biti srpska. Dvije ovako suprostavljene sile su otežale izgradnju građanskog društva, prijeteći da se crnogorsko društvo “bosanizuje”, odnosno da se u jednom momentu, usljed nemogućnosti prevazilaženja ove protivrječnosti ustavno izgradi po kolektivističkom (narodnom) principu, koje bi prirodno dobilo i svoj ustavno-politički iskaz u redefiniciji uređenja političkog sistema (dvodomni parlament, kolektivno predsjedništvo sa pravom veta i drugo). Opisana tenzija se dodatno pojačava u dijelu ustava koji uređuje pitanje jezika i srazmjerne zastupljenosti manjinskih naroda.

Vratimo se Mileru. U pravu je kada kaže da shvatanje ustavnog patriotizma ne počiva na statičkom ustavnom identitetu ili oblicima liberalnog nacionalizma, koji se, u suštini, zasnivaju na etničkim identitetima. Dajući konceptu ustavnom patriotizma egzistencijalističku osnovu, uvodi pojam ustavne kulture. U tom smislu naglašava: “Ustavi sami sebe ne tumače niti primjenjuju, oni se čitaju i iščitavaju u svjetlu određenih istorijskih iskustava, novih informacija, uzajamnog učenja,… Za ustavnu kulturu sukob koji se vidi kao legitiman, može biti jednako važan kao i opšte saglasje”. Dakle, radi se o živom procesu, koji podrazumijeva društvenu dinamiku i dijalektiku, bez kojih nema demokratskog sazrijevanja i razvoja. Zahtijeva se lična i društvena otvorenost. 

Potrebno je graditi sistem u kojem se građani vežu za vrijednosti i načela koja u samom srcu Ustava, koja se ne dogmatizuju, nego su predmet kritičkog preispitivanja i otvorene javne debate. Iako sa pravom Nikola Beljinac izražava oprezan stav u vezi sa mogućnošču ustavnog patriotizma u multikulturnim društvima, ističe i da se ustavni patriotizam može smatrati dobrodošlom normativnom strategijom samo za ona multikulturalna društva u kojima relevantnu snagu ne čine etno-kulturne grupe koje osporavaju njegovu liberalnu supstancu. 

Ponovo se vraćamo Crnoj Gori. Perspektiva naše stvarnosti kreće se između institucionalizacije krize i institucionalizacije povjerenja. Ukoliko prevagu odnese negativni scenario možemo očekivati dezintegraciju našeg društva i konstatovati neuspjeh ideje modernog građanskog uređenja zasnovanog na vladavini prava.

Kao rezultat, da ponovimo, možemo dobiti konstituisanje društvenog modela zasnovanog na narodnom principu, po ugledu na BiH, što bi produkovalo konstantne blokade sistema. Institucionalizacija povjerenja mora biti zasnovana na ustavnim načelima. Oni se moraju shvatiti ozbiljno.

Partijsku državu mora zamijeniti demokratska i građanska država, kvote ne smiju da odnesu prevagu nad realnim rezultatima i parametrima, jednakost građana pred zakonom mora biti stvarna, država socijalne pravde ne smije biti samo fasada, spremnost na dijalog i kompromis mora odnijeti prevagu nad radikalizacijom i sukobima. Realna stabilnost se gradi samo iznutra.

Ukoliko želimo da Crna Gora bude građanska i država socijalne pravde zasnovana na vladavini prava, potrebno je da zavrnemo rukave i ozbiljno shvatimo ova ustavna načela. U suprotnom, otvaramo prostor da se za deset godina obilježava petogodišnjica ustava. Ako je u čemu ustavni patriotizam siguran, to je da se u osnovi oslanja na ideju o pojedincima koji jedni druge priznaju kao slobodne i jednake, koji se saglašavaju o pravednim osnovama zajedničkog života.

Izazovi koji se pred nama otvaraju su brojni, ali na njih možemo gledati kao i na šansu. Ukoliko ne govorimo o utopiji.

(Tekst je inicijalno objavljen u Pravnom zborniku)

Autor je advokat

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s