Sažetak: U Crnoj Gori, javna preduzeća su neizostavan segment ekonomske strukture i imaju ključnu ulogu u pružanju esencijalnih usluga građanima i održavanju infrastrukture. Definicija javnih preduzeća podrazumijeva organizacije koje su u većinskom vlasništvu države, i koje upravljaju resursima od javnog interesa, poput snabdijevanja vodom, energetikom, transportom, i komunalnim uslugama. Ova preduzeća nisu samo pokretači ekonomskog razvoja već igraju i značajnu ulogu u zapošljavanju i socijalnom razvoju.
Crna Gora se suočava sa izazovima koji karakterišu državna preduzeća u mnogim zemljama u razvoju i tranziciji — od pitanja efikasnosti i profitabilnosti, do pitanja korporativnog upravljanja i transparentnosti. Javna preduzeća imaju značajan udio u nacionalnoj ekonomiji, a time potencijalne rizike koji proističu iz njihovog poslovanja, posebno kada su u pitanju fiskalni rizici za državni budžet.
Crnogorska zakonska regulativa se suočava sa izazovima u pogledu definisanja jasnih pravila za vršenje vlasničke funkcije države nad javnim preduzećima. Iako su neka zakonska riješenja unapređena, koji omogućava osnivanje javnih preduzeća kao društava sa ograničenom odgovornošću ili akcionarskih društava, još uvek ne postoji sveobuhvatna vladina politika ili zakon koji definiše ciljeve državnog vlasništva ili način njegovog sprovođenja. Takođe, primjetan je nedostatak centralizovanog nadzora, što dovodi do slabljenja efikasnosti i povećanja korupcije.
Ukupan broj javnih preduzeća u Crnoj Gori nije javno dostupan. Po podacima Instituta Alternativa ukupan broj javnih preduzeća je 178, od čega 55 državnih i 123 opštinska preduzeća.
U 2021. godini, Ministarstvo kapitalnih investicija uvelo je jedinicu za poboljšanje korporativnog upravljanja u državnim preduzećima, čime su napravljeni koraci ka povećanju transparentnosti i odgovornosti. Pored toga, vlada je osnovala konsultantsku kompaniju “Montenegro Works” kako bi nadzirala i analizirala finansijske performanse javnih preduzeća i osigurala pravilnu implementaciju reformi potrebnih za povećanje njihove efikasnosti. Ni jedna od ovih inicijativa nije dala najavljene rezultate.
Zaključci:
Transparentnost i odgovornost: • Postoji značajan nedostatak transparentnosti u poslovanju javnih preduzeća u Crnoj Gori, što se odražava u neujednačenom odgovaranju na zahtjeve za slobodan pristup informacijama. • Prikupljeni podaci ukazuju na značajnu varijabilnost u korporativnim praksama, od usvajanja ključnih ugovora i pravilnika do razlike u finansijskim performansama.
Upravljanje resursima: • Pokazatelji poput rasta broja zaposlenih bez odgovarajućeg povećanja produktivnosti ukazuju na izazove u upravljanju ljudskim resursima i potrebu za njihovom optimizacijom. • Pravilnici o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, iako široko usvojeni, trebaju kontinuiranu reviziju i ažuriranje kako bi se osigurala pravilna implementacija i izbjegle zloupotrebe.
Korporativno upravljanje: • Uprkos određenim pokušajima za unapređenje korporativnog upravljanja, trenutne mjere nisu u potpunosti efikasne i zahtijevaju dodatne reforme kako bi se osigurala veća efikasnost i manja korupcija. • Centralizovano nadzorno tijelo, koje bi koordiniralo upravljanje javnim preduzećima, moglo bi pomoći u poboljšanju njihove efikasnosti.
Preporuke:
Jačanje institucionalnih okvira: • Potrebno je unaprijediti zakonodavstvo kako bi se osigurala jasnija definicija ciljeva državnog vlasništva i efikasnosti u sprovođenju vlasničkih prava. • Nužna je implementacija i striktno poštovanje pravilnika o poslovnoj tajni, s ciljem zaštite komercijalnih i poslovnih interesa preduzeća.
Uspostavljanje transparentnih procedura: • Postoji hitna potreba za povećanjem transparentnosti u javnim preduzećima, posebno u pogledu finansijskog izvještavanja i nadzora. • Treba osigurati da svi ključni dokumenti, uključujući kolektivne ugovore i ugovore sa direktorima, budu javno dostupni i usklađeni sa zakonodavnim okvirima.
Reforma upravljanja ljudskim resursima: • Moraju se uvesti standardi za meritokratsko zapošljavanje, sa posebnim fokusom na smanjenje političkog uticaja na zapošljavanje i promociju transparentnosti u procesima zapošljavanja.
Unapređenje korporativnog upravljanja: • Neophodno je jačanje upravljačkih struktura kroz bolju obuku menadžmenta i odbora, kao i kroz jasnije definisanje njihovih uloga i odgovornosti. • Preporučuje se uvođenje redovnih internih i eksternih revizija kako bi se osigurala finansijska transparentnost i ispravno korporativno upravljanje.
Sažetak: U istraživanjima javnog mjenja često je jasno da su mjesne zajednice zaboravljeni sistem pružanja mogućnosti neposrednog učešća građana. One su i u arhitektonskom smislu zaboravljene – mnoge od njih prokišnjavaju. Do skoro su bile i bez kontakt telefona, interneta i e-mail adrese, najčešće pod ključem i u toku radnog vremena, van upotrebe za sve što bi trebale biti.
Zakon o lokalnoj samoupravi, Statut opštine, a onda i Odluka o mjesnim zajednicama predvidjeli su načela neposrednog učešća građana, najviše kroz tvorevinu – mjesnu zajednicu.
Na osnovu Zahtjeva o slobodnom pristupu informacijama, CEGAS je došao do saznanja da se inicijative, referendumi i Zborovi građana ne koriste ni u kakvom broju, sa osvrtom da se bilježio neznatan broj Zborova građana, samo onda kada je bilo nužno izabrati novo rukovodstvo i predstavnike mjesnih zajednica.
Izvršna direktorica CEGAS-a Marija Popović Kalezić smatra da se upravo na modelu po kojem funkcionišu mjesne zajednice, kao najuži lokaliteti na koje su građani upućeni, najbolje oslikavaju principi decentralizacije.
Zaključci i preporuke:
Da bi mjesna zajednica udovoljila potrebama građana, kao i svojoj svrsi mora imati:
-Osnovne uslove za rad svojih službenika, biranih od strane građana, plaćenih od strane lokalne samouprave;
-Broj žiro računa na kojem će pored samodoprinosa, donacija i prihoda, opština izdvajati zaseban novac iz budžeta, srazmjeno veličini i potrebama mjesnih zajednica, kao i budžetu kojim raspolaže;
-Primjerenu autonomiju, samoupravni djelokrug, vlast i sredstva;
-Model funkcionisanja mjesnih zajednica, koji ne smije biti jednoobrazan, već mora odgovarati karakteristikama određenih mjesnih zajednica (organizacija ne može biti ista kod ruralnih, urbanih, mješovitih, izrazito malih ili značajno većih mjesnih zajednica);
-Njena institucionalnost treba biti minimalna i prilagodljiva, sa ključnim oslanjanjem na participaciju građana/ki;
-Članovi upravljanja mjesnim zajednicama moraju biti birani bez posredovanja političkih stranaka;
-Moraju imati svoje predstavnike koji prate rad lokalnog parlamenta i u njemu bivaju uključeni prilikom davanja mišljenja, sugestija, preporuka, u cilju prenošenja poruka od strane građana svog lokaliteta;
-One moraju pružati određene uluge građanima/kama, delegirane od strane opštine, kako bi se izašlo u susret građanima, a onda i počela stvarati veza prisnosti i saradnje mjesne zajednice sa svojim stanovnicima.
Ako se ne osigura građanska participacija i suštinsko funkcionisanje mjesnih zajednica, kao neposredni i demokratski oblik učešća građana/ki u procesu donošenja i unaprjeđenja javnih politika, one će ostati samo simulacija demokratije, zaboravljenih pravnih instituta i prostor iskazivanja moći lokalnih političko-upravljačkih elita.
Karakteristike instituta sporazuma o priznanju krivice u pravosudnom sistemu Crne Gore
Različiti oblici konsenzualnih postupaka usmjerenih na ubrzanje kaznenog postupka i rasterećenje pravosudnog sistema od velikog broja predmeta razvili su se i postoje u brojnim evropskim kontinentalnim sistemima.
U Crnoj Gori je institut sporazuma o priznanju krivice uveden 2009. godine Zakonikom o krivičnom postupku, kao instrument koji omogućava okrivljenima da priznaju krivicu u zamjenu za potencijalne olakšavajuće okolnosti. Uspostavljen je kako bi se poboljšala efikasnost i brzina okončanja krivičnih postupaka, brže rješavanje predmeta i smanjenje troškova. Počeo se primjenjivati 2010. i prvobitnim rješenjem je mogao biti zaključen za sva krivična djela za koja je maksimalna zaprijećena kazna bila do 10 godina zatvora. Međutim, izmjenama iz 2015. godine proširen je krug krivičnih djela, te se sada može primijeniti na sva krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti, osim za djela terorizma i ratnih zločina.
Propisano je da sporazumom o priznanju krivice okrivljeni u potpunosti priznaje krivično djelo za koje se tereti, te se odriče prava na žalbu protiv odluke suda donesene na osnovu sporazuma o priznanju krivice kad je sud u potpunosti prihvatio sporazum. Zaključenje sporazuma o priznanju krivice mogu inicirati obje strane u postupku – okrivljeni, odnosno njegov branilac i državni tužilac koji postupa u predmetu. Državni tužilac pribjegava ovom institutu kako bi izbjegao kontradiktorni dokazni postupak i ulagao dodatne napore da dokaže krivicu, a u cilju efikasnosti postupka. Nadalje, interes tužilaštva je i dokazivanje krivice eventualno drugih saizvršilaca u kontradiktornom dokaznom postupku koji nijesu priznali krivično djelo, što im je olakšano ukoliko postoji priznanje jednog izvršioca krivičnog djela. Svakako, interes je i odbrane, odnosno okrivljenog, jer se ide do ublažavanja kazne ispod zakonskog minimuma. U smislu kaznene politike, nakon postignutog sporazuma, sankciju ne odmjerava sud shodno pravilima o individualizaciji kazne, već je stranke same ugovaraju. Priznanje krivičnog djela podrazumijeva priznanje svih navoda optužnice, te se stoga stepen krivice, okolnosti izvršenja djela i druge činjenice iz optužnice smatraju nespornim i ne podliježu daljem dokazivanju. Sud može odbiti sporazum ukoliko smatra da je predložena kazna zakonita, ali da je neprimjerena konkretnom slučaju, odnosno, da ne ispunjava svrhu zbog koje se izriče. Preduslovi koje je potrebno ispuniti da bi sud usvojio sporazum su definisani Zakonom o krivičnom postupku. Propisano je da će sud rješenjem usvojiti sporazum o priznanju krivice i donijeti odluku koja odgovara sadržini sporazuma, ako utvrdi:
da je okrivljeni svjesno i dobrovoljno priznao krivično djelo, odnosno krivična djela koja su predmet optužbe, da je priznanje u skladu sa dokazima sadržanim u spisima predmeta i da je isključena mogućnost priznanja okrivljenog u zabludi;
da je sporazum zaključen u skladu sa članom 301 Zakonika kojim se određuje predmet sporazuma;
da okrivljeni potpuno razumije posljedice zaključenog sporazuma, a naročito da se odriče prava na suđenje i prava na žalbu protiv odluke suda donesene na osnovu sporazuma;
da sporazumom nijesu povrijeđena prava oštećenog;
da je sporazum u skladu sa interesima pravičnosti, a sankcija odgovara svrsi izricanja krivičnih sankcija.
Primjena sporazuma o priznanju krivice u praksi
Primjena instituta sporazumnog priznanja krivice u stalnom je rastu, od uvođenja u pravni sistem Crne Gore, od 2010. godine. Nakon više od trinaest godina primjene, može se konstatovati da se ovaj vid skraćenog postupka sve češće primjenjuje u praksi crnogorskih pravosudnih organa.
U periodu od 2010. godine do kraja 2021. godine, zaključeno je ukupno 2048 sporazuma o priznanju krivice, prema podacima iz izvještaja o radu Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva. Od 2010. godine do 2016. godine taj broj je bio značajno manji što je ukazivalo na nedovoljnu spremnost i interesovanje tužilaca, optuženih i njihovih branilaca da iniciraju pregovore o zaključivanju sporazuma o priznanju krivice. U kasnijem periodu, broj zaključenih sporazuma se značajno uvećao, a u najvećem obimu sporazume su zaključivali tužioci Osnovnog državnog tužilaštva Podgorica, Vrhovnog državnog tužilaštva i Specijalnog državnog tužilaštva.
Slijedi uporedni pregled ukupnog broja zaključenih sporazuma o priznanju krivice po godinama, od 2010. godine do kraja 2021. godine, po podacima Tužilačkog savjeta, kao i po tužilaštvu za 2019., 2020. i 2021.
2010
3
2011
14
2012
24
2013
14
2014
15
2015
53
2016
167
2017
240
2018
298
2019
371
2020
559
2021
290
UKUPNO
2048
Tabela 1: Zaključeni sporazumi o priznanju krivice po godinama (2010 – 2022)
Grafik 1: Broj zaključenih sporazuma o priznanju krivice (2010-2022) prema podacima Tužilačkog savjeta
Državno tužilaštvo
2019
2020
2021
ODT Bar
2
4
7
ODT Berane
0
0
2
ODT Bijelo Polje
42
8
11
ODT Cetinje
10
2
15
ODT Herceg Novi
20
9
14
ODT Kolašin
1
0
2
ODT Kotor
6
10
1
ODT Nikšić
9
6
6
ODT Plav
0
0
0
ODT Pljevlja
1
0
0
ODT Podgorica
100
247
81
ODT Rožaje
11
1
0
ODT Ulcinj
6
2
6
VDT Bijelo Polje
3
7
12
VDT Podgorica
110
151
74
SDT
50
112
65
UKUPNO
371
559
296
Tabela 2: Pregled zaključenih sporazuma o priznanju krivice na osnovu Izvještaja Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva za 2019. 2020 i 2021. godinu
Analizom podataka iz godišnjih izvještaja Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva, uočeno je da postoji neujednačenost u pogledu načina izvještavanja od strane državnih tužilaštava, pa s tim u vezi dovodi se u pitanje relevantnost konačnog broja zaključenih sporazuma i lica. U izvještaju o radu Sudskog savjeta nema podataka o broju presuda na osnovu sporazuma o priznanju krivice na nivou svih sudova, zbog čega ti podaci neće biti obrađeni.
Podaci su takođe nedostupni i kada su u pitanju žalbe i imovinsko pravni zahtjevi u kojima su sudovi odlučivali u sklopu sporazuma.
U odnosu na najveći broj zaključenih sporazuma po tužilaštvu, podaci pokazuju da prednjače ODT Podgorica, ODT Bijelo Polje, VDT i SDT.
Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici U periodu od 2010. do 2013. godine, ODT Podgorica nije zaključivalo sporazume sa okrivljenima. Od 2014. do 2021. godine zaključeno je ukupno 650 sporazuma. Od ovog broja, na predlog branitelja zaključeno je 548, a na predlog tužioca 102 sporazuma. Od sporazuma koji su zaključeni na predlog tužioca, svi su zaključeni 2017. godine. Svih ostalih godina su svi sporazumi zaključeni isključivo na predlog branioca.
Osnovno državno tužilaštvo u Bijelom Polju Ukupan broj zaključenih sporazuma je 151 i svi sporazumi zaključeni su na predlog tužilaštva. Najviši broj zaključenih sporazuma po godini bio je 2018. i to 41, odnosno 2019. godine i to 45 sporazuma.
Više državno tužilaštvo u Podgorici Za period od 2010. do 2022. godine, VDT je zaključio 442 sporazuma o priznanju krivice. Svi sporazumi su zaključeni na predlog branioca okrivljenih lica, dok nije bilo predloga od strane tužilaštva. Isto tako, najveći broj sporazuma zaključen je 2019. i 2020. godine sa 112, odnosno 177 zaključenih sporazuma. Specijalno državno tužilaštvo U periodu od 2010. do 2021. godine, ukupan broj zaključenih sporazuma bio je 314, za 810 lica, od čega 6 pravnih, kada broj zaključenih sporazuma drastično opada. Imajući u vidu kontinuirane i precizne kritike Evropske komsije, kao i promjene u tužilačkoj organizaciji, posebno izbor novog Specijalnog državnog tužioca, može se zaključiti da su upravo ova dva elementa uticala na značajno smanjenje zaključenih sporazuma. Nijedan od zaključenih sporazuma nije zaključen na predlog SDT-a. Praksa pokazuje visoku zastupljenost sporazuma o priznanju krivice u radu SDT-a, kod krivičnih djela organizovanog kriminala i koruptivnih krivičnih djela.
SDT preduzima brojne aktivnosti na polju otkrivanja i procesuiranja počinioca krivičnih djela sa elementima korupcije i organizovanog kriminala. Prema raspoloživim podacima, sporazume o priznanju krivice najčešće su potpisivali predstavnici velike i srednje privrede, kao i lokalni funkcioneri, ali uz konfiskaciju nižih iznosa imovinske koristi u odnosu na visinu pretpostavljene koristi koju su kriminalne organizacije i njihovi članovi stekli kriminalnim aktivnostima, kao i uz izricanje nižih kazni od onih koje se, u pravilu, izriču u sudskom postupku. Na ovaj problem je ukazala i Evropska komisija u nedavno objavljenom Radnom dokumentu o stanju u poglavljima 23 i 24, u kojem je navedeno da kazne obezbijeđene kroz sporazume o priznanju krivice, podrazumijevaju nekoliko mjeseci zatvora i nekoliko hiljada eura novčane kazne.1 Tako su primjenom ovog instituta okončani neki od najkompleksnijih slučajeva, poput tzv. slučaja ’’Budva’’. To što se mnogi takvi predmeti završavaju u ranoj fazi krivičnog postupka, može negativno uticati na izgradnju još uvijek nedovoljno razvijene sudske prakse u oblasti koruptivnih krivičnih djela, posebno u korelaciji sa malim brojem pravosnažnih osuđujućih presuda za krivična djela korupcije na koji je nedavno ukazala Evropska komisija.2
Posmatrajući period od 2010. do 2021. godine, te broj zaključenih i od strane sudova prihvaćenih sporazuma o priznanju krivice, evidentno je da je broj sporazuma na nivou svihtužilaštava i sudova u konstantnom porastu. Svi osnovni sudovi, osim suda u Pljevljima, imaju zaključene sporazume o priznanju krivice.
1 Radni dokument Evropske komisije o stanju u poglavljima 23 i 24, novembar 2019. godine, op.cit. str. 7. 2 Ibid, str. 7.
Efekti i izazovi u primjeni Istraživanje efekata primjene sporazuma o priznanja krivice nakon 13 godina aktivne primjene, koje su sproveli CIN CG i CEGAS od 2019. do 2022. godine, ukazuje na to da su se definisane prednosti sporazuma o priznanju krivice u značajnom broju slučajeva pretvorile u svoju suprotnost.
Ključni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice vezani su za opseg krivičnih djela na koja se ovaj institut odnosi, kao i na pitanje kaznene politike. Nije postignut odgovarajući balans između učinjenih krivičnih djela i izrečenih sankcija. Transparentnost postupka je na izuzetno niskom nivou. Sporazumi nijesu dostupni na zvaničnim web stranicama nadležnih institucija. Dodatno, finansijski efekti sporazuma su prisutni, međutim rezultati u finansijskim istragama u slučajevima tzv. visoke korupcije ostali su izuzetno skromni i primjena instituta nije doprinijela unaprijeđenju.
Grafik 2: Ključni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice
Analiza zaključenih sporazuma o priznanju krivice za posmatrani period pokazuje da se sporazumi zaključuju za najteža krivična djela, kao što su trgovina ljudima, nasilje u porodici, pranje novca, teško ubistvo, krivična djela protiv polne slobode, čak i kada je krivično djelo protiv polne slobode učinjeno na štetu maloljetnog lica. Takođe, sporazumi se često zaključuju i za krivična djela organizovanog kriminala i visoke korupcije. Ove sporazume prati neadekvatna kaznena politika koja je u najvećem broju slučajeva ispod zakonskog minimuma. U postupku odmjeravanja kazne, sudovi su u velikom broju predmeta primjenjivali institut ublažavanja kazne i izricali kazne ispod zakonom propisanog minimuma. Dodatno, u praksi je primijećeno i da državni tužioci zaključuju sporazume sa licima koja su više puta osuđivana (neka lica čak i do 12 puta), dok su na drugoj strani sudovi takve sporazume prihvatali, čime je pravosudni sistem doveo u pitanje postizanje svrhe kažnjavanja. Nepredvidljive zakonske kazne izazov su za sve stranke u postupku. Nepostojanje preciznih smjernica od strane Tužilačkog savjeta o primjeni i preduslovima za zaključivanje sporazuma je značajan nedostatak koji uzrokuje većinu navedenih izazova u primjeni. Analiza je pokazala da ne postoje ni uputstva kod zaključivanja sporazuma o priznanju krivice za krivična djela organizovanog kriminala i visoke korupcije i pranja novca, kao ni kod naročito osjetljivih krivičnih dijela kod kojih postoje posebno osjetljive žrtve. U strukturi krivičnih sankcija dominiraju kazne, pri čemu su u značajnom dijelu primijećene kazne koje se izdržavaju u prostorijama za stanovanje.
Značajnu prepreku u prikupljanju podataka i analizi efekata primjene predstavlja činjenica da se presude na osnovu sporazuma o priznanju krivice ne objavljuju na internet sajtu sudova, a pokazalo se izazovnim prikupiti i statističke podatke o broju zaključenih sporazuma. Problem predstavlja i činjenica da se statistički podaci Tužilačkog i Sudskog savjeta razlikuju, kao i podaci dobijeni ZSPOI putem od strane tužilaštava.
Izvještaji Evropske komisije za Crnu Goru u odnosu na primjenu sporazuma o priznanju krivice
U izvještaju Evropske komisije za Crnu Goru iz 2020. godine navedeno je da Crna Gora treba da poboljša ostvarene rezultate na suzbijanju i sprječavanju korupcije, uključujući i nametanje djelotvornih sankcija i preduzimanje konkretnih mjera da se priznanje krivice ograniči na izuzetne slučajeve, kako bi se poboljšala transparentnost i kredibilitet odgovora pravosuđa na korupciju kroz više odvraćajuću i dosljedniju kaznenu politiku. U oblasti borbe protiv organizovanog kriminala Crna Gora je pozvana da preduzme konkretne mjere za ograničavanje primjene sporazuma o priznanju krivice na izuzetne slučajeve, kako bi se povećala transparentnost i kredibilitet pravosudnog odgovora na organizovani kriminal kroz više odvraćajuću i dosljedniju politiku sankcionisanja. Identične ocjene su ponovljene i u Izvještaju iz 2021. godine, da bi u posljednjem Izvještaju Evropske komisije (2022) bili notirani konkretniji problemi u vezi primjene instituta sporazuma o priznanju krivice: Korišćenje sporazuma o priznanju krivice mora se primjenjivati s krajnjom pažnjom, u prave svrhe i uz poštovanje svih potrebnih mjera zaštite. Pravna analiza troškova i koristi u interesu pravde treba da se sprovodi sistematski kada se koristi ovaj mehanizam. Ni u kom slučaju sankcije ne mogu biti ispod zakonskog minimuma. Da bi se poboljšala njegova djelotvorna upotreba, potrebno je izraditi smjernice za specijalizovane sudove i tužilaštva. Sporazumi o priznanju krivice i dalje su bili široko korišćeni u slučajevima organizovanog kriminala i rezultirali su zatvorskim kaznama, novčanim kaznama i oduzimanjem imovine, što su bile nesrazmjerno niske kazne s obzirom na težinu krivičnog djela. Kazne u kontekstu sporazuma o priznanju krivice kretale su se od 2 i po mjeseca do 3 godine i 8 mjeseci zatvora, a novčane kazne od 1 500 do 50 000 eura. Sporazume o priznanju krivice treba koristiti oprezno i treba ih regulisati primjenom smjernica za poboljšanje transparentnosti i kredibiliteta pravosudnog odgovora na organizovani kriminal, kao i za obezbjeđivanje odvraćajuće i dosljednije politike kažnjavanja. S tim u vezi, zaključeno je da Crna Gora tek treba da riješi neke sistemske nedostatke koji postoje horizontalno u sistemu krivičnog pravosuđa, uključujući način na koji sudovi postupaju po predmetima organizovanog kriminala, što će zahtijevati odvraćajuću politiku određivanja kazni i reviziju korišćenja sporazuma o priznanju krivice u slučajevima organizovanog i teškog kriminala.
ZAKLJUČCI I PREPORUKE
Zaključci Institut sporazuma o priznanju krivice ima sve veći uticaj na praksu pravosudnih institucija u Crnoj Gori, iz razloga koji su opravdano vezani za povećanje efikasnosti krivičnog postupka, brže rješavanje predmeta i smanjenje troškova, pod uslovom da je procedura sprovedena u skladu sa zakonom i da se kazne kreću u rasponu koji zakon određuje. Međutim, prednosti sporazuma o priznanju krivice su se u značajnom broju slučajeva pretvorile u svoju suprotnost, jer pravosudni organi nisu pronašli način za ograničenje upotrebe sporazuma za određena krivična djela, zaštitu interesa pravičnosti i prava oštećenih. Sporazumi o priznanju krivice se zaključuju za krivična djela koja, imajući u vidu način izvršenja i/ili posljedice, ne bi trebalo da budu predmet sporazuma ili bi trebalo da to bude rijetka praksa opravdana okolnostima svakog konkretnog slučaja.
Prema podacima iz godišnjih izvještaja o radu Tužilačkog savjeta, u periodu od 2010. godine primjećuje se kontinuirani rast zaključenih sporazuma o priznanju krivice sve do 2021. godine, kada broj zaključenih sporazuma drastično opada. Imajući u vidu kontinuirane i precizne kritike Evropske komsije, kao i promjene u tužilačkoj organizaciji, posebno izbor novog Specijalnog državnog tužioca, može se zaključiti da su upravo ova dva elementa uticala na značajno smanjenje zaključenih sporazuma. Iz dosadašnjeg dijela Izvještaja, i na osnovu prikupljenih i prikazanih podataka, se može zaključiti da su primarni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice vezani za opseg krivičnih djela na koja se ovaj institut odnosi, kao i na pitanje kaznene politike. Naime, sporazume o priznanju krivice ne bi trebalo zaključivati za teška krivična djela (poput organizovanog kriminala, visoke korupcije, trgovine drogom, oružjem i ljudima) što je moguće shodno važećem zakonodavstvu i čini visok procenat u ukupnom broju zaključenih sporazuma. Osim toga, Krivičnim zakonikom Crne Gore bi trebalo jasno propisati uslove za smanjenje kazne u određenim granicama u slučaju sporazuma o priznanju krivice, kako bi se postigla koherentnija kaznena politika. Indikativno je da se kao inicijatori zaključenja sporazuma o priznanju krivice u najvećem broju slučajeva javljaju okrivljeni i branioci. Posebno zabrinjava što u slučajevima VDT i SDT nijedan sporazum nije iniciran od strane tužilaštva.
U postupku odmjeravanja kazne, sudovi su velikom broju predmeta primjenjivali institut ublažavanja kazne i izricali kazne ispod zakonom propisanog minimuma, iako ZKP jasno propisuje da sporazum mora da bude u skladu sa interesima pravičnosti i da sankcija mora odgovorati svrsi zbog koje je izrečena.
Takođe, u praksi je primijećeno i da državni tužioci zaključuju sporazume sa licima koja su više puta osuđivana (neka lica čak i do 12 puta), dok su na drugoj strani, sudovi takve sporazume i prihvatali, čime je pravosudni sistem doveo u pitanje postizanje svrhe kažnjavanja iz čl. 32 KZ CG. Sudovi u visokom procentu potvrđuju sporazume. Praksa pokazuje da je uloga suda formalne prirode, dok sudovi rijetko provjeravaju da li su ispunjeni svi zakonom propisani uslovi za zaključenje sporazuma na strani osumnjičenog/optuženog. Transparentnost nije na zadovoljavajućem nivou i presude po zaključenim sporazumima nisu dostupne na internet adresi nadležnog suda.
Preporuke Ograničiti mogućnost zaključenja sporazuma o priznanju krivice za određena krivična djela, kao što su trgovina ljudima, pranje novca, teško ubistvo, krivična djela protiv polne slobode, a naročito ukoliko je krivično djelo protiv polne slobode učinjeno na štetu maloljetnog lica.
Tužilački savjet i VDT treba da donesu smjernice o radnjama u postupku zaključenja sporazuma o priznanju krivice koji će na detaljan način urediti sprovođenje radnji tužilaca u ovom postupku, čime će se uticati na otklanjanje nekonzistentne prakse kada je riječ o radnjama koje tužioci na nivou osnovnih državnih tužilaštava preduzimaju u procesu pregovora o zaključenju sporazuma o priznanju krivice. Smjernice treba prioritetno da riješe pitanja odmjeravanja kazne, koje ne mogu biti ispod zakonskog minimuma u ovim slučajevima. U predmetima organizovanog kriminala i visoke korupcije, neophodno je ograničiti primjenu sporazuma o priznanju krivice na izuzetne slučajeve. Ujednačiti metodologiju pripreme izvještaja državnih tužilaštava u vezi sa zaključenim sporazumima o priznanju krivice. Preispitati uzroke različitih podataka u izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta, u dijelu ukupnog broja zaključenih sporazuma. Preispitati kaznenu politiku dosadašnjih sporazuma o priznanju krivice, posebno za krivična djela iz oblasti organizovanog kriminala i visoke korupcije, kako bi se obezbijedila ujednačenost kaznene politike na nivou suda. Unaprijediti transparentnost pravosudnih organa, na način što će se presude na osnovu sporazuma o priznanju krivice redovno i blagovremeno objavljivati na internet sajtu sudova i uložiti napore na poboljšanju internet portala sudova i državnih tužilaštava.
Avgust 2023. Istraživanje je podržala Ambasada Kraljevine Holandije u sklopu projekta “Istraživanje istraga”
CEGAS 