Kultura časti – teorija i praksa

“Svak’ je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka.”

Iako se ponosimo i pozivamo na obraz, čojstvo i junaštvo, nema osobe u Crnoj Gori koja nije bila dio razgovora koji se završavao mudrostima poput: “A to ti je naš mentalitet…”; “Sistem vrijednosti je nama katastrofa…”; “Nemamo mi kulturu…”

Ove vrste samokriticizma, na koje bi neusmnjivo žustro reagovali da ih upućuje neki stranac, služe kao sveobuhvatno objašnjenje svake negativne pojave u državi od nacionalizma u političkom narativu preko neljubaznosti i neefikasnosti javne uprave, kriminala, siromaštva u državi do obične tuče u kafani, na utakmici ili nekulture prolaznika. Da li su stvarno mentalitet, vrijednosti i kultura uzrok svih naših muka i problema? Iako ovo uzimamo kao finalno objašnjenje svih dilema i problema (jer kad bi dalje tražili sadržaj i uzroke došli bi možda, ne daj Bože, do toga da vrijednosti i mentalitet možemo mijenjati), da bi našli odgovor moramo otići korak dalje u psihološke i evolutivne mehanizme koji su kroz istoriju oblikovali naše društvo.

Pogledajmo na trenutak nama veoma “sličan” narod, Amerikance. Američki antropolozi i evolucioni psiholozi (Cohen & Nisbett, 1994; 1996; 1997; 1998) primijetili su zanimljivu razliku između stanovnika južnih brdovitijih i sjevernih brdovitijih predjela. Ta razlika sastojala se u tome da je stopa nasilja, kao i broj ubistava iz osvete ili zbog uvrede kroz istoriju bio značajno veći u južnim predjelima. Zbog čega je to tako?

Odgovor na ovo pitanje, kao i na pitanje o našem mentalitetu, treba tražiti u kontekstu u kojem se jedna kultura vjekovima razvija. Teorija kulture časti govori o tome kako život na neplodnom zemljištu sa malo resursa dovodi do razvijanja vrlo specifičnih osobina. U južnim predjelima Amerike, gdje je zemljište bilo neplodnije narod se bavio pretežno stočarstvom. Dok su psi i ograde mogle čuvati od životinjskih predatora, za odbranu od ljudskih predatora bilo je potrebno nešto drugo. Kažu da je glavni događaj u životu mladog pastira njegova prva tuča sa komšijom. Razvijanje drčnosti, maskulinosti, vrednovanja osvete, ali i “poštenja” i “čojstva” je nešto što je omogućavalo da se pridobije veoma bitan odbrambeni faktor – reputacija. Reputacija nekog s kim se ne isplati kačiti, ali i nekog ko se neće kačiti s vama je veoma važna u sredini u kojoj morate da čuvate svoje vrijedne resurse koji vas prehranjuju. U takvim predjelima, kojima se pridodaju i mediteranske zemlje u Evropi, kako pokazuju dalja istraživanja, česta je osveta kao regulator ljudskog ponašanja usled nerazvitka pravnog sistema, veća je stopa nasilja a često su vrlo uspješni u organizovanom kriminalu. Zvuči poznato?

Sa druge strane, vrijednosti odbrane od krađe i uvrede nisu bile toliko značajne za poljoprivrednike (osim u slučaju da komšija u toku noći preore cijelu njivu u pravom trenutku). Oni su iz tog razloga mogli razvijati sistematičnost u radu, odlaganje kratkoročnog zadovoljstva radi dugoročnog cilja, kolaboraciju koja je u funkciji zajedničkog interesa itd. Razvijanje takvih odnosa unutar zajednice dugo vremena u Crnoj Gori nije bilo moguće, te se posljedice toga osjećaju i dan danas.

Socijalni psiholog Geert Hofstede razvio je model mjerenja kulturnih karakteristka država, na sličan način kao što bismo mjerili osobine ličnosti individue. Na dimenziji “power distance”, koja se odnosi na stepen u kojem se društvo pridržava hijerarhija u kojima svako ima svoje mjesto i koje se ne preispituju, Crna Gora se nalazi na 88. centilu, što znači da ima rigidnije hijerarhijske društvene strukture od 88% država na svijetu. Na dimenziji “uncertainty avoidance” se nalazi na 90. centilu, što znači da je u našoj kulturi usađeno pridržavanje starih i sigurnih obrazaca, te da se iskakanje iz kolosjeka i predlaganje novih stvari kažnjava.

Izvor: Hofstede Insights

Crnoj Gori nije bilo u istorijskom i adaptivnom kontekstu optimalno razvijati inovativne mislioce, matematičare, filozofe i umjetnike, već borce za sušto preživljavanje. O uticaju istorijske adaptacije kulture u Crnoj Gori probajte da ramišljate kao o osobi koja, istraumirana lošim odnosima sa roditeljima u djetinjstvu, ne može da oformi zdrave i stabilne veze kasnije u životu. Ovo je naš prvi pokušaj rasvjetljavanja šta je to tačno uzrok toga da nam “mentalitet ne valja”. Mentalitet nije sam po sebi loš, već je viševjekovna kultura boraca za preživljavanje neprilagođena modernim demokratskim kontekstima u kojima se tehnologija i ekonomija rapidno mijenja i napreduje. Da bismo razvili kulturu prosperiteta, moramo prvo spoznati sebe, ne držati se egocentrično ustaljenih obrazaca i vrijednosti, te zatim razviti sisteme koji su nama najbolje prilagođeni.

Autor: Danilo Đukanović, psiholog

Reference korištene u tekstu za one koji žele da znaju više:

Cohen, D. (1996). Law, social policy, and violence: The impact of regional cultures. Journal of Personality and Social Psychology, 70, 961–978.

Google Scholar | Crossref | ISI

Cohen, D. (1998). Culture, social organization, and patterns of violence. Journal of Personality and Social Psychology, 75, 408–419.

Google Scholar | Crossref | Medline | ISI

Cohen, D. and Nisbett, R. E. (1994). Self-protection and the culture of honor: Explaining southern homicide. Personality and Social Psychology Bulletin, 20, 551–567.

Google Scholar | SAGE Journals | ISI

Cohen, D. and Nisbett, R. E. (1997). Field experiments examining the culture of honor: The role of institutions in perpetuating norms about violence. Personality and Social Psychology Bulletin, 23, 1188–1199.

Google Scholar | SAGE Journals | ISI

Cohen, D., Nisbett, R. E., Bowdle, B. F. and Schwartz, N. (1996). Insult, aggression, and the southern culture of honor: An “experimental ethnography.” Journal of Personality and Social Psychology, 70, 945–960.

Google Scholar | Crossref | Medline | ISI

Cohen, D., Vandello, J., Puente, S. and Rantilla, A. (1999). “When you call me that, smile!” How norms for politeness, interaction styles, and aggression work together in Southern culture. Social Psychology Quarterly, 62, 257–275

Google Scholar | Crossref | ISI

Hofstede, G. (2011). Dimensionalizing Cultures: The Hofstede Model in Context. Online Readings in Psychology and Culture, Unit 2. Retrieved from http://scholarworks.gvsu.edu/orpc/vol2/iss1/8

“With a very high score of 88, Montenegro is a nation where power holders are very distant in society. People in this society accept a hierarchical order in which everybody has a place, and which needs no further justification. Hierarchy is seen as reflecting inherent inequalities, and the different distribution of power justifies the fact that power holders have more benefits than the less powerful in society. The discrepancy between the less and the more powerful people leads to a great importance of status symbols.”

“At 90, Montenegro scores very high on Uncertainty Avoidance, demonstrating that as a nation they see mechanisms to avoid ambiguity. People do not readily accept change and are very risk adverse. They maintain rigid codes of belief and behaviour and are intolerant of unorthodox behaviour and ideas. To minimize the level of uncertainty, there is an emotional need for strict rules, laws, policies, and regulations.”

***

Ovaj projekat finansira Ambasada SAD u Podgorici. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta i Vlade SAD.

Mladi – rješenje u problemu

“Ne može se postići iskrenija slika o nekom društvu od načina na koji oni tretiraju svoju djecu” Nelson Mandela


Prema poslednjem popisu iz 2011. godine mladi (izmeđi 18 i 29 godina) čine 21,4% ukupne populacije Crne Gore. Ovaj podatak predstavlja jedan od rijetkih pokazatelja postojanja mladih. Njihova interesovanja, potrebe i ciljevi velikim dijelom predstavljaju nepoznanicu, što je posljedica njihove slabe participacije u društvenim procesima. Postavlja se pitanje kako smo kao mladi ljudi, od važne društvene karike svedeni na sekundarnu, marginalizovanu grupu?


Na ovakvu situaciju značajno su uticala najmanje dva faktora – prvenstveno pasivnost i slabo interesovanje mladih za oblast omladinske politike; a sa druge strane zanemarivanje i nedovoljno podsticanje mladih unutar institucija.


Rezultati studije o mladima u Crnoj Gori fondacije Fridrih Ebert iz 2018/2019 godine, pokazuju da 62,7% mladih nije zainteresovano za politiku uopšte. Definišući političku kulturu kao stavove prema političkom sistemu i prema ulozi pojedinca u tom sistemu, jasno je da tu mladi ne vide svoju ulogu. U prilog tome ide i podatak iz istraživanja Strategija za mlade 2017-2021 (Ministarstvo prosvjete, Ministarstvo sporta i UN Montenegro) da više od polovine ispitanika ne poznaje mehanizme učešća građanki i građana u društvu i što većina ne pravi distinkciju između političkog aktivizma u užem značenju (glasanje na izborima, članstvo u partijama) i u širem značenju (inicijative, udruženja, lokalne zajednice).


Svjedoci smo da vrhunac ambicije mladih doseže do nekritičkog polemisanja o svakodnevnim temama uz neizostavnu dozu kofeina. Uzroke pasivnosti mladih nalazimo u negativnom poimanju politike, iako bi ona trebalo da predstavlja sredstvo za promjene koje žele. Gledano sa psihološke strane, stanje mladih opisuje fenomen naučene bespomoćnosti, koji podrazumijeva da nakon jednog ili par neuspjeha, osoba stekne uvjerenje da nema kontrolu nad dešavanjima oko sebe, kao i da je lična inicijativa neće dovesti do željenog cilja.


Da bi demokratija bila potpuna, neophodno je učešće svih u kreiranju političkog života, a ne samo izlazak na izbore. Jedan od glavnih činilaca onemogućavanja adekvatne participacije u društvenim tokovima je nezaposlenost mladih. Stopa nezaposlenosti mladih je 43,8%, prema istraživanjima objavljenim u Strategiji za mlade 2017-2021 (Ministarstvo prosvjete, Ministarstvo sporta i UN Montenegro), a i oni koji su uspjeli da nađu posao, bivaju aktivno onemogućeni da preuzmu odgovornost i budu ravnopravni sa starijim kolegama i koleginicama.


Sistem na snazi nije inkluzivan prema mladima, već stoji kao prepreka koja ih tjera na margine društva. Mnogi traže izlaz van granica zemlje ili bježe u letargiju i pasivan odnos prema zajednici oko sebe. Potrebno je unaprijeđenje omladinskih politika, konkretnije aktivnosti nevladinog sektora i inkluzivan pristup institucija kako bi se afirmisalo aktivno učešće mladih u društvenom životu ove zemlje. Formalnu moć da ovo promijene imaju glavni donosioci odluka, koji su i sami postavili ove prepreke za generacije koje bi trebalo da budu pogon promjena u Crnoj Gori. Da bi budućnost Crne Gore bila ona ekonomskog prosperiteta, pravde, inkluzije, mira i tolerancije, vrijeme je da te prepreke budu uklonjene.


Autorke: Bojana Joksimović, studentkinja psihologije

Milena Savić, studentkinja novinarstva

Blog “Diskriminacija” #3
***
Projekat “Diskriminisani zajedno – bez obzira na pol, naciju i religiju” finansira Ambasada SAD-a u Podgorici. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta/Vlade SAD.

Liberalna oligarhija

„Da glasanje pravi razliku, ne bi nam bilo dozvoljeno.“ Mark Tven

Ova rečenica otprilike sumira lokalne izbore u Crnoj Gori.

Od kada je uveden višepartijski sistem u Crnoj Gori, nijedan izborni proces nije prošao bez kontroverzi – kupovina glasova, lažni identifikacioni dokumenti, ucjene, prijetnje, teroristički napadi. Rekli biste, zvuči kao prilično nestabilna sredina za održavanje izbornih procesa. Ali, demokratija mora živjeti i narod mora birati, pa su u Crnoj Gori ove godine već održana 2 izborna procesa na lokalnom nivou – u Nikšiću u martu i Herceg Novom u maju, a 5. decembra će se istovremeno birati lokalna vlast u opštinama Cetinje, Mojkovac i Petnjica. Sigurno nas očekuju tektonske promjene.

Monotonost i predvidivost četvorogodišnjih mandata lokalnih vlasti uvijek nadomjesti mjesec dana turbulentnosti i živopisnosti političke kampanje. Sjetite se samo lokalnih izbora u Nikšiću. Tačnije, kampanje za lokalne izbore u Nikšiću koja je sa sobom donijela „hapšenje“ Brana Mićunovića, novu pjesmu Jadranke Barjaktarević i činilo se beskonačne kolone automobila. Tada je gorivo bilo jeftinije.

Naziru se i obrisi političkih kampanja u opštinama Cetinje, Mojkovac i Petnjica. Političke partije će sigurno prirediti dobar show. Nekadašnji predsjednik Saveza Komunista i aktuelni predsjednik države, Milo Đukanović najavljuje „nakon rata za Nikšić, rat za Mojkovac“. Mislim da je tokom kampanje korišćena sintagma „bitka za Nikšić“, ali to je sada manje bitno, muče nas i druge stvari.

Narativ devedesetih prilagođen za 21. vijek, circa 2021

Kada će rat da postane rad? U Cetinju je zaposleno svega 43% lica između 18 i 65 godina, u Mojkovcu živi 27% manje ljudi nego 2000. godine, a u Petnjici postoji 5 firmi. Radi poređenja, u Podgorici ih je preko 11 000.

Odavno je u Crnoj Gori, čini se, izgubljena vizija. Ako je naša budućnost stalno na ivici da postane bolja, kako to da svaki dan donosi samo nove probleme, a nikad rješenja? Ne bih da zvučim kao pesimista, ali zaista ne vidim kako će bilo koja politička opcija koja bude izabrana na lokalnom nivou donijeti promjenu u ovim opštinama. A ljudi će glasati. Neko zbog rođaka, neko zbog posla, neko zbog ideološke naklonjenosti, neko zbog osjećaja sigurnosti, a svako zbog nade i vjere da će mu zbog takve odluke na izborima sjutra biti makar malo bolje. Veliko povjerenje i velika odgovornost se prenosi na izborima, formalno i neformalno. Veće se razočaranje ispoljava kada svo to povjerenje i ta odgovornost budu zloupotrijebljeni radi ostvarivanja uskih ličnih interesa.

Da li je zaista neophodno da u opštinama u kojima živi jedva 30 000 ljudi bude više od 90 odbornika? U prosjeku to je 1 na svaka 333 stanovnika u ove 3 opštine. Da ne govorimo o tome koliko je još zaposlenih u lokalnoj administraciji. Decentralizacija? Da! Dodatna politizacija opštinskih institucija kroz njihovo pretrpavanje partijskim vojnicima koji nemaju nikakvu formalnu vlast nad tom opštinom, čineći ih vječno zavnisnim od centralne Vlade? Ne!

Crna Gora je već jako ispolitizovano društvo. Da li je politika institucionalizovana ili su institucije politizovane? Gdje je granica i može li se uopšte pobjeći od politike? Kolika uopšte može bit decentralizacija u državi sa manje od 700 000 stanovnika, sa jednom opštinom u kojoj živi više od 100 000 i sa 9 opština sa manje od 10 000 stanovnika? Kakva bi onda trebalo da bude lokalna samouprava? Politipsko uređenje ili je to isuviše kompleksno? Zaboravili smo da imamo i mjesne zajednice. Čemu njihovo postojanje?

Lokalni izbori otvaraju brojna pitanja i ostavljaju ih bez odgovora do sljedećeg ciklusa. Srećom, u Crnoj Gori novi ciklus uvijek dođe brzo, te nas početkom 2022. godine očekuju izbori u Beranama i Ulcinju, pa zatim u 13 opština sredinom sljedeće godine. Političari će još jednom izaći na pozornicu, da nam zaokupiraju pažnju i zagolicaju maštu tek onoliko koliko je potrebno da odemo do glasačkog mjesta i zaokružimo broj pored imena njihove stranke na parčetu papira, davajući time legitimitet ovom statusu quo koji živimo već godinama. Znači li to da ipak imamo mogućnost da biramo?

Autor: Nikola Mumin, koordinator projekta i istraživač u Centru za građanske slobode

***

Ovaj projekat finansira Ambasada SAD u Podgorici. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta i Vlade SAD.

Nacionalni identitet – prava vrijednost ili kolektivni mit?

Dok postoje životinje koje imaju veoma kompleksne socijalne sisteme, nijedna vrsta nije sposobna da organizuje toliku skupinu jedinki na tako apstraktan način kao čovjek. Ovo uspijevamo kreiranjem kolektivnih mitova kao što su društvene uloge, religija, zakoni i naravno nacionalni identitet.

Izvor: https://nationalismstudies.org/do-national-identities-exist/

Crna Gora je multietnička, evropska i građanska država, stara 1000 godina koja se ponosi svojim srpskim porijeklom i koja je na bespravan način 1918. godine izgubila svoj suverenitet, mnoge boli, a ona vječna da je.

Nacionalni identitet u Crnoj Gori predstavlja glavni politički narativ, slično kao dimenzija republikanci-demokrate u SAD-u. Prije nego što se kao društvo počnemo baviti javnim interesom, nezaposlenošću, poboljšavanjem obrazovanja, treba konačno razriješiti neke preče centralne probleme kao što je na primjer da li se 1918. desila okupacija, đe da ustoličavamo mitropolite, čiji je Cetinjski manastir i hoće li se uvoditi vjeronauka u školama. Vjerujem da većina čitalaca i čitateljki zna svoje porijeklo i neke prave vrijednosti, ali umjesto toga koje su to prave vrijednosti, obratimo pažnju na to zašto uopšte volimo da ih imamo.

Nacionalna struktura stanovništva Crne Gore na popisu iz 2011. godine se sastojala od: 44,98% Crnogoraca, 28,73% Srba, 8,65% Bošnjaka, 4,91% Albanaca, itd. Veoma je zanimljivo uporediti ove podatke sa rezultatima popisa iz 1981. godine kada se isto stanovništvo koje živi na istom području izjasnilo na sljedeći način: 68,54% su bili Crnogorci; 3,32% ih se izjasnilo Srbima, dok „Bošnjaci“ u tom periodu nisu ni postojali kao kategorija i kategorisani su u skladu sa njihovom religijom, odnosno „Muslimani”. Ako se vratimo stotinu godina unazad, na kontroverzni prvi popis stanovništva Crne Gore iz 1909. godine, može se naići na još zanimljiviju uporedbu. Iako je predmet diskusije i zloupotreba za političke narative raznih strana, ne zna se da li je na popisu bilo pitanja o nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti u direktnom smislu. Zna se međutim, da se 94,38% stanovništva izjašnjeno da je pravoslavne vjeroispovjesti, dok se 95% stanovništva izjasnilo da govori srpski jezik. Današnji pluralizam etničkih i nacionalnih identiteta u Crnoj Gori nije posledica migracija, kao na primjer u Americi. Nisu ljudi različitih korijena naseljavali ovaj prostor, već je raznolikost u “etničkim” i “nacionalnim” identitetima posledica ideoloških i religijskih izbora koje je zasnovano na trenutnim interesima pojedinaca i grupa.

Dok postoje životinje koje imaju veoma kompleksne socijalne sisteme, nijedna vrsta nije sposobna da organizuje toliku skupinu jedinki na tako apstraktan način kao čovjek. Ovo uspijevamo kreiranjem kolektivnih mitova kao što su društvene uloge, religija, zakoni i naravno nacionalni identitet. Vjeruje se da je prirodna veličina grupe koja je moguća da se samoreguliše  principima direktnog poznanstva i tračeva iznosi nekih 100-150 ljudi. Da bi šire grupe mogle funkcionisati potrebna je vjera u zajedničke simbole i kolektivne mitove. Nacionalni identitet integriše, ali i fragmentira grupe ljudi, zasnovavši kompletan proces na interesu i adaptaciji. Tokom istorije, bila je neophodna vjera u objektivnost i istinitost postojanja ovih konstrukta koje smo kreirali. Čovjek može danas biti član jedne grupe, kleti se u njihove simbole, a sjutra preći u grupu koju je smatrao stranom i neprijateljskom.

Zanimljivo je da je Crna Gora bogata tim primjerima, a i dalje kao država volimo biti najveći Crnogorci, najbolji Srbi, najveći komunisti itd. Frojd je vjerovao da se netrpeljivosti između grupa zasnivaju na “narcizmu malih razlika”, odnosno da grupe teže diskriminisati i napadati drugu grupu kada su razlike između njih minimalne, jer ne mogu izgraditi i fragmentirati svoj identitet za kojim imaju potrebu. Pijažeov koncept “metafizičkog egocentrizma” nam govori o adolescentu koji, oduševljen svojim novostečenim sposobnostima apstraktnog mišljenja,  stvara svoju ideološku sliku svijeta koja je zasnovana na pravim vrijednostima i ima rješenje svih društvenih problema. Ukombinujmo ove činjenice i dobijamo mladog crnogorskog političara koji, ubijeđen u svoje prave vrijednosti, porijeklo i nacionalni identitet, je spreman da učini da ovo društvo sjutra bude malo gore ili makar isto kakvo je bilo danas.

Autor: Danilo Đukanović, psiholog

***

Ovaj projekat finansira Ambasada SAD u Podgorici. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta/Vlade SAD.

Powered by WordPress.com.

Up ↑