Brine li vas činjenica na podizanje tenzija i uvlačenje crkve u ta politička razračunavanja?
Mislim da crkva nije sada uvučena u politička razračunavanja, nego je odavno akter u njima. DPS i Mitropolija su zajedničkim snagama podigli crkvu na Rumiji, da bi nakon toga DPS taj objekat uredno koristila za vjersko, nacionalno, kulturološko i političko zamlaćivanje naroda pred izbore. Poslednje tri decenije, počinjeno je bezbroj masovnih i pojedinačnih kršenja elementarnih ljudskih prava, a ova vlast ih je kršila jednako i prema vjerujućem i nevjerujućem narodu. Ne znam da je bilo koja crkva u Crnoj Gori digla glas kada su kršena prava na život, na imovinu, na slobodu opredjeljenja. U vrijeme kada su se te nepravde događale, Mitrpolija je uz punu podršku vlasti, bez zakonskog osnova, pripisivala sebi i svoju i tuđu imovinu Bilo je to vrijeme poslovne simbioze vlasti i Mitroplije koje je trajalo sve do nedavno. Najluksuznije i najskuplje stambeno poslovno zdanje u Podorici je zajednička investicija Mitroplije i omiljenih firmi ove vlasti, Volvoksa kao suinvestitora i Bemaksa kao graditelja. Na Mitropliju su, saglasnošću države odnosno DPS nezakonito upisivane seoske, bratstveničke crkve, skupa sa grobljima, dakle skupa sa grobovima i zemnim ostatcima pokojinika. Groblje kod crkve Svetog Đorđa pod Goricom, upisano je na Mitropoliju skupa sa grobovima, što je nečuveno. Moji predci su u Mikulićima, skupa sa ostalim mještanima sela, vlastitim radom i sredstvima podigli crkvu da bi u njoj bogoslužio svako ko služi Bogu. Ta crkva je uvjek bila seosko dobro, sve do devedesetih godina kada je vlast DPS tu crkvu zajedno sa grobovima mojih i predaka drugih koji potiču iz Miklulića nezakonito upisala kao vlasništvo Mitropolije. Poslednjih mjeseci se, kako od Mitropolije tako i od dijela stručne i laičke javnosti, iznose predpostavke da je stvarni cilj problematičnog Zakona o slobodi vjeroispovjesti prisvajanje vrijednih kompleksa zemljišta, konkretno Buljarice od strane vrha DPS. Moram naglasiti da je zemljište u Buljarici i po austrougarskom katastru upisano kao crkvena svojina i da se radi o prostoru nad kojim kraljevina Crna Gora nije imala nikakvu pravnu ni kanonsku jurisdikciju. Dakle, čak ni po odredbama postojećeg zakona, Mitropolija ne može biti isknjižena kao vlasnik kompleksa u Buljarici, ali ne može se iskljižiti ni na crkvi i groblju u mojim Mikulićima na kojima ju je kao vlasnika prije par decenija upisala vlast DPS. Prije bih rekao da je problem Buljarice sličan problemu Dušana Kneževića i da je to problem svih koji su imali poslovne odnose sa vrhom ove vlasti. Podsjetio bih čitaoce da je Mitroplit Amfilohije još 2014. blagoslovio ustupanje ovog zemljišta u Buljarici na 99 godina katarskoj kompaniji koju je zastupala Ana Kolarević. Tada je, kroz to crkveno katarsko partnerstvo, na 230.000m2 zemljišta koje pripada manastiru Gradište trebalo da se izgradi 10 do 12 hotela, nekoliko vila i kompleks apartmana – ukupno 40.000 smještajnih jedinica. Međutim, katarska kompanija je nakon toga poželjela kompletnu Buljaricu. To je značilo da žele ne samo crkvenu imovinu nego i sve ostalo, cijelu Buljaricu ali po nižoj cijeni, pa su napustili partnerstvo sa Mitrpolijom i novo partnerstvo potražili sa crnogorskom vlasti, od koje su očekivali da im ispuni ovu želju, dakle cijelu Boljaricu po višestruko nižoj cijeni.
Treba li Crnoj Gori crkva nacionalnih Crnogoraca i nacionalnih Srba?
Po mom mišljenju ne. Crkva je saborna institucija, a sve što dijeli narod u jednoj državi je neprirodno. Smišljanje dioba je istorijska specijalnost DPS kao partije koja će, kad podjeli i konfrontira sve unutar Crne Gore, krenuti ponovo da se dijeli i konfrontira unutar sebe same. Bilo je dovoljno da opozicija, odnosno Narodna stranka i Liberalni savez, 1996. uspostave građansko političko jedinistvo u obliku Narodne sloge i da DPS nakon brutalne izborne krađe krene sa neviđenom mržnjom da se sukobljava i dijeli unutar sebe. Prijesto Svetoga Petra Cetinjskoga se nalazi u fundamentima Crne Gore. Cetinjska Mitropolija je stara najmanje koliko i Crna Gora, a svakako je mnogo starija od Srpske Pravoslavne Crkve u čijem se sastavu danas nalazi. Obnovom crnogorske državnosti, stekli su se uslovi za autokefalnost Mitropolije. Međutim, umjesto da podstiče takve procese, vlast koristi crkveno pitanje za predizbornu manipulaciju kroz vještačku konfrontaciju i polarizaciju unutar jednog istog naroda. Instutucije na kojima počiva jedno društvo treba čuvati, jer su ljudi koji se u njima nalaze prolazni, a rušiti institucije zato što nam se ne dopadaju ljudi koji se trenutno u njima nalaze, znači rušiti temelje zajednice. Na Svetoj Stolici u Rimu su, pored mnogih izuzetnih papa, sjedile i mnoge sotone, takvi su nesumnjivo bili Aleksandar Bordžija, Lav Deseti i još dosta njih, ali niko zbog toga nije pravio drugi, novi Vatikan i time urušavao instituciju koja je jedan od temelja evropske civilizacije. Mislim da većina ljudi u Crnoj Gori svakako treba bolju državu od ove, a to znači bolju vlast i drugačiju crkvu. Crnoj Gori je neophodna moralna vlast, koja će donositi i sprovoditi propise koji su u interesu većine, dakle propise koji će se prema svakom pojedincu primjenjivati jednako. Crnoj Gori je neophodna i Crkva koja će sa pozicije opšeljudskih vrijednosti kritikovati vlast i društvo kako bi ih opominjala I korigovala. Znači treba nam država u kojoj će vlast da bude oličenje vladavine prava kao osnove ustavnosti, i treba nam crkva koja će biti oličenje pravednosti kao zajedničke vrline. Bez to dvoje, jednostavno, ne možemo naprijed.
Kako tumačite to što je gradjanska politička opcija slaba u državi, a partije koje je promovišu rascepkane i na ivici cenzusa. Ima li ideje i osobe koja bi ih okupila?
Ne postoji jasna građanska politička ponuda. Partije koje je dosta nejasno promovišu, uglavnom su organizovane kao privredna društva kojima je cilj da njihov menadžment što duže i što bolje živi od politike. I to kao opozicija, jer vlast sa sobom nosi odgovornost i glavobolju za probleme koji se moraju rješavati. Ja mislim da u Crnoj Gori većina građana želi promjene, i to su pokazali izbori 2016. Međutim, od oktobra 2016. gledamo međusobno optuživanje opozicionih prvaka za navodnu izdaju i saradnju sa DPS. U takvoj atmosferi, zajednički su bojkotovali izbore u Nikšiću, u kojem su najvjerovatnije mogli da odnesu pobjedu. Tim neshvatljivim postupkom, ostali su bez ijednog predstavnika u Opštinskoj izbornoj komisiji i u svim biračkim odborima u Nikšiću, pa su tako sami sebe lišili bilo kakve kontrole na predsjedničkim, ali i na narednim parlamentarnim izborima. Nakon toga je uslijedio opozicioni šou sa traženjem navodno jedinstvenog predsjedničkog kandidata, praktično pred same izbore. Građani koji glasaju za promjenu vlasti, procjenili su nakon 2016. da opozicija nije čvrsta u namjeri da se Đukanović porazi i sve više njih apstinira. Postoje takođe situacije koje su neprekidno prisutne. Opozicione partije se praktično ne bave provjerom podataka upisanih u birački spisak, iako imaju pristup tim podatcima i mogućnost da ih provjere. Birački spisak je u poslednjih 15 godina porastao za četvrtinu, iako zvaničan prirodni priraštaj stanovništva, broj isknjiženih iz biračkog spiska nakon referenduma ili broj onih koji odlaze iz Crne Gore, demantuju ne samo ovoliko nego povećanje broja birača uopšte. Deplasirano je danas od strane opozicije davati bilo kakve primjedbe na račun izbornih pravila, jer su sve izmjene izbornog zakona od 1998 praktično usvojene konsenzusom, gotovo svi prijedlozi opozicije od DPS bili prihvaćeni, a vrlo često su to bili kontraproduktivni prijedlozi, od providnih glasačkih kutija do elektronske identifikacije, dakle prijedlozi koji su uvećavali izborne troškove, a regularnost izbora u ničemu nijesu poboljšali. Smatram da je jedinstveni bojkot predstojećih izbora od strane cijele opozicije, jedini pošten odgovor postojećem predizbornom stanju i izvjesnoj neregularnosti izbora. Partije koje izađu na takve izbore, doživjeće novo osipanje birača i sebe podpuno marginalizovati. Najteži poraz doživjeće međutim građani. koji u ovakvim uslovima prihvate da izađu na izbore i na njima glasaju.
Da li ste upoznati sa inicijativom da obnavljanje rada LSCG, koja se promoviše na društvenim mrežama? Da li bi se vi ponovo angažovali?
LSCG je bio i ostao u prvom redu partija Slavka Perovića i njegova snažna ličnost i karakter su ključno, i dobro i loše obilježili tu partiju kojoj sam do njenog kraja pripadao. Svakako se ne bih angažovao u bilo kakvoj obnovi LSCG, smatram da ga treba ostaviti lijepom sjećanju na hrabre i moralne ljude koji su prošli Golgotu zbog svojih pripadnosti i opredjeljenja. Svima koji smo bili u LSCG, ostaje obaveza da se borimo za ideje i vrijednosti na kojima je LCCG bio utemeljen, jer Crna Gora za koju smo se borili danas je mnogo dalja nego kad smo tu borbu započeli.
CEGAS 
Leave a Reply