Tekst je izvornilk proslijeđen redakciji
– Crna Gora je još 15. prosinca 2008. predala zahtjev za učlanjenje u Europsku Uniju, 17. prosinca 2010. je dobila status kandidata, 29. lipnja 2012. je započela pregovore sa Europskom Unijom, a 18. prosinca 2012. je otvorila i zatvorila prvo od 33 poglavlja.
No, s obzirom da cijeli proces ide nekako sporo, koji su glavni problemu kad se radi u Crnoj Gori kao budućoj članici EU-a?
Tačno je da proces ide sporo i da mu se ne vidi jasan kraj. Sa jedne strane Crna Gora se može pohvaliti da je lider u integracionom procesu, ali je činjenica da je proces de facto već neko vrijeme u blokadi i da druge zemlje regiona Crnu Goru sustižu. Glavni problem se nalazi u činjenici da Crna Gora nema demokratsko iskustvo smjenjivosti vlasti, te da proces dubljih reformi, ili mjerljivih rezultata koji će biti rezultat depolitizovanih institucija ( ovdje se primarno misli na poglavlje 23 ) ne može da dobije svoju punoću, jer se institucije kreću između zahtjeva integracionog puta i političkog uticaja na njih. Konkretno, Crna Gora još nije u stanju da jasno razdvoji državno i partijsko, odnosno da se institucije koje moraju da djeluju nezavisno, samostalno i profesionalno istrgnu od neprimjerenog političkog uticaja. Sa ovim je povezano i nepovjerenje u izborni proces, pa se nakon svakih izbora osporava legitimitet izbornog rezultata. Ovo u bitnom koči crnogorsko društvo da iskoristi svoje potencijale i stalno ga drži u predreferendumskoj atmosferi ili u predpolitikom ambijentu.
– Premda je do zagrebačkog summita o proširenju EU na Zapadni Balkan ostalo još nešto manje od tri mjeseca, oko tog pitanja u EU postoje i dalje nesuglasice, primjerice Macron je izrazio skepsu glede proširenja.
Sa svim tim u vezi, koliko je buduće proširenje EU na zapadni Balkan osim političkog također i sigurnosno pitanje, pa i kad se radi o Crnoj Gori?
Lelujanja oko perspektive politike proširenja sigurno da su unijela smutnju i uticala na pad entuzijazma. Dakle, potrebna nam je jasna politika koja je predvidiva i mjerljiva. Moraju se uvažiti unutrašnji razlozi svake države članice EU, pogotovo kada se radi o tako važnoj članici kao što je Francuska, jer serija kriza kroz koju je prošla EU je sigurno uticala na pad podrške politike proširenja unutar biračkog tijela pojedinih članica. Međutim, treba biti uporan u objašnjenju da će prostor Zapadnog Balkana kao integrisani prostor biti od koristi samoj EU, jer su prelivanja kriza koje ovaj prostor uporno proizvodi opasnost za samu EU i društva država članica. Ipak ne mislim da se to pitanje direktno javlja kao sigurnosno pitanje ( konkretno CG je članica NATO), ali indirektno se može uspostaviti veza. Gubljenje jasne perspektive otvara stare rane i stvara prostor za nestabilnost.
– Kad se sve uzme u obzir, hoće li Crna Gora ipak biti prva sljedeća članica EU-a, i o čemu to ovisi, ili ću se ići na ulazak u “paketu”, skupa s BiH, Srbijom, Makedonijom…?
To zavisi od političke procjene država članica. Ako se opredijele za individualni pristup, Crna Gora je idealna nova članica preko koje bi se jasno poslala poruka da se politika proširenja uzima ozbiljno. Tu prvenstveno mislim na veličinu Crne Gore koja potencijalne strahove čini iluzornim. Ako prevagu odnese drugi pristup tu se situacija prilično komplikuje i iz pozicija interesa Crne Gore ovaj scenario se javlja kao negativan, jer se dijeli sudbina drugih, ili preciznije, čini je zavisnom od političkih procesa i odluka zemalja regiona na koje ona objektivno ne može da utiče.
– Zaključno – Crna Gora je u NATO savezu, kako se na to gleda u javnosti danas?
Javnost je i dalje podijeljena u odnosu prema samom članstvu, ali bih rekao i da se to više ne doživljava kao pitanje biti ili ne biti. Sigurno je da je Crna Gora podigla stepen svoje bezbijednosti i da samo članstvo pokazuje određene benefite. Međutim, ostaje još dosta posla na polju demokratske konsolidacije i izgradnje vladavine prava. U krajnjem prava se stabilnost gradi iznutra i tu nas čeka proces političkog i demokratskog sazrijevanja.
CEGAS 
Leave a Reply