Policy paper: Pravo na djelotvoran pravni lijek

Policy paper autor: mr Sergej SEKULOVIĆ

Uvodne napomene

Pravo na djelotvoran pravni lijek spada u osnovna ljudska prava i čini sastavni dio prava na pravično suđenje. Crna Gora je potpisnica svih relevantnih međunarodno-pravnih instrumenata o ljudskim pravima( Pakta o građanskim i političkim pravima, Pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i dr.), koji propisuju minimalne standarde zaštite ljudskih prava u oblastima koje su predmet njihovog regulisanja. Efikasna i efektivna zaštita ljudskih prava je primarna obaveza svake države, pa se ugrađivanje mehanizama zaštite javlja kao osnovna obaveza nacionalnog pravnog sistema. U tom smislu, Evropska konferencija na visokom nivou u Interlakenu u Švajcarskoj kroz Deklaraciju i Akcioni plan obavezala je svaku državu članicu Savjeta Evrope da organizuje svoje pravne sisteme na način koji će obezbijediti stvarnu i djelotvornu zaštitu ljudskih prava i sloboda. Kapitalnu ulogu u tom pogledu treba da ima Ustavni sud Crne Gore, kao institucija poslednje instance u zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, kroz institut ustavne žalbe. 

Uvođenje ustavne žalbe u tekst Ustava Crne Gore iz 2007-e godine bilo je predmet polemika dijelom i zbog negativnog iskustva sa Ustavom Republike Crne Gore iz 1992-e godine. Ustavna odredba iz člana 149 stav 1 tačka 3 kojom je propisano da Ustavni sud odlučuje o ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom nakon iscrpljivanja djelotvornih pravnih sredstava, javila se kao izazov i šansa. Početni rezultati bili su obeshrabrujući. U izvještaju o radu Zastupnika Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava iz 2011-e godine, izražava se bojazan da će Evropski sud za ljudska prava tretirati ustavnu žalbu kao nedjelotvorno pravno sredstvo, sa svim posljedicama po međunarodni ugled pravnog sistema i institucija, odnosno države Crne Gore, koje iz toga proističu.

Konkretno: U izvještaju Zastupnika Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu za 2010. godinu navodi se da se kao ozbiljan problem unutar pravnog sistema Crne Gore prepoznaje nedostatak odgovarajuće prakse Ustavnog suda Crne Gore u postupcima po ustavnim žalbama. Iz sadržine Izvještaja Ustavnog suda Crne Gore upućenog Zastupniku o primljenim i riješenim ustavnim žalbama proizilazi da je tokom 2009.godine izjavljeno ukupno 205 ustavnih žalbi, od kojih je do 31.12.2009.godine riješeno 77 ustavnih žalbi. Od ukupno riješenih ustavnih žalbi odbačeno je 66, 11 je odbijeno, dok ni u jednom slučaju nije utvrđena povreda ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom Crne Gore. Tokom 2010. godine Ustavni sud je odbacio 144 ustavne žalbe, u jednom predmetu je donio rješenje o obustavi postupka, dok je usvojio 3 ustavne žalbe.  

Trend usvajanja ustavnih žalbi se narednih godina nastavio, tako da je sada taj broj dvocifren i odnose se uglavnom na oblasti slobode izražavanja, određivanja i produženja pritvora ( pravo na slobodu i bezbijednost ličnosti), pristupa sudu i pretpostavke nevinosti( pravo na pravično suđenje). Sa  druge strane usvajanje određenog broja ustavnih žalbi otvorilo je konflikt između Vrhovnog suda Crne Gore i Ustavnog suda, koji se suštinski ogleda u iznošenju argumenta od strane Vrhovnog suda da se ukidanjem odluka ovog suda ruši ustavni sistem podjele vlasti i derogira položaj Vrhovnog suda kao najviše sudske instance.

Cilj rada sadržan je u otklanjanju sistemskih prepreka daljem razvoju ovog instituta kako bi zadovoljio standard djelotvornog pravnog lijeka, koji će biti u funkciji izgradnje crnogorskog pravnog sistema, prvenstveno, u skladu sa standardima iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i prakse Evropskog suda za ljudska prava. Poseban značaj ovakvom pristupu daje činjenica da EU pristupa Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, čime će se i obavezati da prihvata i standarde i principe koji se stvaraju kroz jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava.  U  kontekstu procesa pristupanja Crne Gore Evropskoj Uniji koji se posebno odnosi na poglavlje 23 (pravosuđe i osnovna prava) potrebno je crnogorskim  građanima obezbijediti dostupno i efektivano( dovoljnog kvaliteta da može da proizvede željenu pravnu posljedicu) pravno sredstvo koji će biti u funkciji efikasne zaštite njihovih osnovnih prava.  

Dalja struktura rada biće podijeljena na dvije cjeline. Prva će pokušati da predstavi pozitivne i negativne aspekte trenutnog rješenja kroz dva izabrana slučaja iz prakse Ustavnog suda Crne Gore, uz predstavljanje rješenja koja idu ispod i iznad željenih normativnih promjena. Publikovanje jasnih preporuka koje bi trebalo da posluže kao osnov za političku akciju biće završna cjelina rada. 

De lege lata rješenja-pozitivni pomaci i nedostaci

Kao što je napomenuto uvođenje ustavne žalbe u tekst Ustava Crne Gore iz 2007-e godine nije naišlo na opšte odobravanje, iako se radi o institutu koji poznaju mnoga zakonodavstva. Iskustvo sa Ustavom Republike Crne Gore iz 1992 godine, koja je tada bila članica Savezne Republike Jugoslavije , ne može se okarakterisati sa aspekta ustavne žalbe kao pozitivno, jer je po nepodijeljenom mišljenu ustavna žalba ostala puka proklamacija, koja ni po jednom osnovu nije zadovoljila kriterijume djelotvornog pravnog lijeka. Tokom rada na ustavnom tekstu,  sada Crne Gore kao nezavisne države, isticali su se prigovori da se radi o procesnom sredstvu koje se uvodi kao rezultat spoljnjeg pritiska koje će dovesti do paralize rada Ustavnog suda i do promjene karaktera ove institucije, da nadležnost treba podijeli između Vrhovnog suda i Ustavnog suda koja bi se konstituisala u skladu sa položajem u sistemu donosioca akta koji je predmet osporavanja, do toga da su rješenja postavljena previše restriktivno te da je potrebna dalja normativna razrada. Može se reći da je intenzitet ove polemike nagovijestio dalje probleme u primjeni. Krenimo od trenutnog rješenja i njegovih pozitivnih rezultata. Kao što je već nagoviješteno, mišljenja smo da je to najbolje pokazati kroz samu aktivnost Ustavnog suda. Kao case study biramo sistemski odnos prema pravu na pristup sudu, i pravno rezonovanje u sukobu između dva principa, slobode izražavanja i prava  na čast i ugled. 

• Pravo na pristup sudu između legaliteta i legitimiteta

Prije samog citiranja obrazloženja odluke Ustavnog suda dužni smo napraviti kratak uvod koji će poslužiti boljem razumijevanju pravnog pitanja koje je bilo predmet razmatranja. Naime, revizija je vanredni pravni lijek u parničnom postupku koji se može izjaviti pod određenim uslovima. Jedan od uslova jeste sadržan u vrijednosti spora. Tako da revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaji stvari ili izvršenju neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 5.000 eura. Vrhovni sud , u konkretnom slučaju, određuje da je vrijednost spora ispod 5.000 eura i odbacuje reviziju kao nedozvoljenu, procjenjujući vrijednost spora na osnovu plaćene takse na tužbu. Kako je iznos plaćene takse bio u iznosu od 10 eura, to na osnovu tada važećeg Zakona o sudskim taksama Vrhovni sud zaključuje da je da vrijednost spora ne prelazi zakonom propisani minimum. Vrijednost spora je bila očigledno iznad 5.000 eura, što su i prihvatili nižestepeni sudovi, odredjeljujući je tokom postupka na iznos od 17.000 eura. Međutim, Vrhovni sud se držao formalnog pristupa pri odredjeljenju vrijednosti spora, zaključujući da se on isključivo utvrđuje kroz visinu uplaćene takse na tužbu. Ustavni sud u svojoj odluci u najznačajnijem zaključuje: 

’’ Sudski postupci moraju se sprovesti u skladu sa načelom vladavine prava kao najviše vrijednosti ustavnog poretka Crne Gore. Njihovo sprovođenje ne smije se izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja organa državne vlasti, već mora uključiti i zahtjev prema kojem zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju, čime se ujedno ostvaruje i načelo pravičnog postupka iz člana 32 Ustava, odnosno člana 6 stav 1 Konvencije. U takva očekivanja, po nalaženju Ustavnog suda, nesumnjivo spada i očekivanje da će se spor riješiti primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme njegovog pokretanja. U konkretnom slučaju, podnosioci su imali legitimno očekivanje da će odlučivanje u njihovom sporu završiti pred revizijskim sudom, jer su nižestepeni sudovi prihvatili opredijeljenu vrijednost predmeta spora.

 Pravo na pristup sudu nije apsolutno pravo, već podliježe ograničenjima koja ne smiju narušavati samu suštinu prava i njegov legitimni cilj, a to je pristup pravnom sredstvu. Ta ograničenja, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, biće kompatibilna sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije samo ako su u skladu sa relevantnim domaćim zakonima i drugim propisima, ukoliko teže ka legitimnom cilju i ukoliko postoji razuman odnos srazmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja čijem se ostvarenju teži ( presuda Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. Februara 1975. Godine, serija A, broj 18 stav 35; Philis protiv Grčke, presuda od 27. Avgusta 1991. Godine, serija A, broj 209 stav 59 )’’. 

Ustavni sud odlučuje: ’’ Podnosilac žalbe ne treba da trpi štetu zbog propuštanja suda da naloži podnosiocu da plati razliku između iznosa sudske takse koju je platio i iznosa koji odgovara utvrđenoj vrijednosti predmeta spora ( presuda Evropskog suda za ljudska prava Garzičić protiv Crne Gore, predstavka broj 17931/07 od 21. Septembra 2010. godine ).

Po važećem zakonskom rešenju dejstvo odluka Ustavnog suda se svodi na mogućnost ukidanja akata i vraćanja na ponovno postupanje, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava, u granicama postavljenog zahtjeva. Što se tiče konkretnog slučaja u čiju smo analizu ušli, ovakvo postavljeno rešenje se pokazalo dovoljnim. U osporenom  predmetu ušlo se u odlučivanje po reviziji i u sličnim predmetima postupljeno je isto, što znači da su otklonjeni potencijalni propusti sistemske prirode. Slabosti trenutnih normativnih rešenja mogu se uočiti iz drugog izabranog slučaja. 

• Sloboda izražavanja protiv zaštite časti i ugleda: da li se šteta pretpostavlja?

Kratak osvrt : Vrhovni sud daje primat zaštiti časti, ugleda i prava ličnosti  u odnosu na slobodu izražavanja, dok Ustavni sud čini suprotno. Javni sukob između ova dva suda dovodi do konfuzije koji je organ nadležan da daje obavezujuće pravne naloge u oblasti osnovnih ljudskih prava i sloboda. Redovni sudovi po ustaljenoj praksi gledaju u Vrhovni sud kao organ čije pravne zaključke treba slijediti. U tom smislu i određene presude redovnih sudova koji i nakon odluke Ustavnog suda ostaju u svojim obrazloženjima i zaključcima na pozicijama Vrhovnog suda.  Nemogućnost Ustavnog suda da u određenim slučajevima donese presudu u meritumu, javlja se kao glavna slabost sistema. Minimalna tačka kompromisa se nalazi u promjeni Zakona o Ustavnom sudu u tom pravcu. 

Naznačajniji izvodi iz odluka Vrhovnog i Ustavnog suda u ovom slučaju :

… ’’Pri tome treba imati u vidu da za postojanje duševnih bolova, njihov intezitet i trajanje nije bilo potrebno medicinsko vještačenje, na šta se revizijom potencira bez osnova, jer grubo vrijeđanje, podsmijeh i izlaganje ruglu, morali su izazvati težak i ozbiljan poremećaj psihičke i emocionalne ravnoteže, kod svakog čovjeka, pa i tužioca, zbog čega je, po ocjeni ovog suda, odgovarajuće vještačenje u tom pravcu, bilo suvišno i nepotrebno.’’ (zaključivanje Vrhovnog suda

… Nasuprot tome, Ustavni sud smatra da postojanje duševnih bolova, kao posljedica povrede ugleda, odnosno časti, nijesu opštepoznate činjenice, niti činjenice koje se mogu pretpostaviti, nego činjenice koje redovni sudovi moraju u svakom konkretnom postupku utvrditi sprovođenjem dokaza, te njihovom savjesnom i brižljivom ocjenom u smislu navedene odredbe člana 9 Zakona o parničnom postupku. Podrazumijeva se takođe, da princip iz člana  217 stav 1Zakona o parničnom postupku, prema kome je svaka stranka dužna da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivne stranke, mora biti primijenjen i u predmetima koji se tiču povrede časti i ugleda.  

… Zaključivanje Višeg i Vrhovnog suda, da je samim negativnim navodima o tužiocu i iznošenjem neistinitih podataka, objavljenim u nedjeljniku “Monitor“, automatski došlo do rušenja njegovog ugleda, časti, dostojanstva ličnosti, kao i utvrđivanjem visine štete, takođe automatski, po ocjeni Ustavnog suda, zasniva se na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. … Po ocjeni Ustavnog suda, iz navedenih odredaba zakona, ne proizilazi mogućnost da sud osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete za povredu ugleda i časti.., utvrđuje bez izvođenja dokaza, isključivo prema sopstvenoj ocjeni sudije, o pretpostavljenoj šteti, dajući na taj način povjerenje riječima tužiioca, odnosno da je objavljivanjespornog teksta i “neistinitih podataka”, samo za sebe, bez ikakvog obrazloženja i dokaza, moglo da dovede do nastanka štete oštećenom.  Tužilac je, u konkretnom slučaju, naveo da je nastala šteta, ali u tom smislu nije predložio dokaze, a Viši i Vrhovni sud, kao utvrđenu uzeli su činjenicu da šteta postoji, primjenjujući princip da je “dovoljno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastanka štete oštećenom“.  

… Sloboda izražavanja je conditio sine qua non funkcionisanja i opstanka svakog demokratskog društva i jemstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda… To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istovremeno i sporan ostaje način na koji se neko utvrđeno pravno načelo tumači i praktično primjenjuje. Stoga je i zadatak nezavisnog sudstva, da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, teneopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju samo kao deklaraciju. 

       Ocjena Ustavnog suda je, da se navedeni izuzetak koji ne isključuje odgovornost nekog lica, mora, prema opšteprihvaćenim pravilima, tumačiti restriktivno (exceptiones sunt strictissime interpretationis). U tom smislu, postavlja se pitanje kada se stavovi iznijeti u štampi mogu smatrati uvredljivim, činjeničnim tvrdnjama? Po shvatanju Ustavnog suda, to bi bio slučaj ako se iz sadržaja i opšteg tona osporenog teksta može jasno ustanoviti da je njegov jedini ili glavni cilj iznošenje uvrjedljivih tvrdnji. 

Pozicija civilnog sektora-de lege ferenda

Največi dio civilnog sektora je sa svoje strane iznio da proces promjene Ustava Crne Gore koji je pratila i izmjena Zakona o Ustavnom sudu se nije na adekvatan način iskoristio da se poboljša djelotvornost zaštite ljudskih prava u dijelu koji se odnosi na odlučivanje po ustavnoj žalbi, saglasno preporukama Venecijanske Komisije. Konkretno, nije usvojena preporuka Venecijanske Komisije da se Zakonom o Ustavnom sudu uvede mogućnost da taj sud izuzetno prihvati da rješava po ustavnoj žalbi I prije nego su iscrpljeni svi pravni ljekovi, u onim slučajevima  kada je očigledno da bi u suprotnom za lice koje podnosi žalbu mogle nastati nepopravljive posledice.

 Takođe, istaknuto je da Zakonom treba obavezati Ustavni sud da procjenjuje, u svakom pojedinačnom slučaju da li su pravna sredstva koja je podnosilac iscrpio ili koja su mu bila na raspolaganju prije nego što se obrati tom sudu, zaista djelotvorna. Ističe se i da je potrebno sudu omogućiti da odlučuje o kršenju ljudskih prava radnjom ili nedonošenjem akta, a ne samo u slučaju postojanja pojedinačnog akta (tako bi se omogućio pravni lijek npr.u slučaju neizvršenja sudske odluke,nesprovođenja djelotvorne istrage). Kao dodatnu garanciju djelotvornosti i efikasnosti ustavne žalbe kao pravnog lijeka, u slučaju povrede ustavnih, ljudskih prava, neophodno je Ustavnom sudu dati konkretno ovlašćenje da može narediti povraćaj u pređašnje stanje,odrediti naknadu štete, odnosno preduzimanje druge radnje (momentalno puštanje iz pritvora i slično). S tim u vezi, izmjenom zakona treba omogućiti Ustavnom sudu da osim ukidanja pojedinačnih akata meritorno odlučuje u cilju efikasnije zaštite ljudskih prava (npr. da naredi puštanje na slobodu lica čije je lišenje slobode neustavno ili dosudi pravično zadovoljenje). Takođe, član 55 Zakona treba izmijeniti tako da Ustavni sud može odlučiti i o povredi prava na koja se ustavna žalba izričito ne odnosi. Potrebno je istaći i mišljenja da usvajanje ustavne žalbe treba da stvori mogućnost, čime se iscrpljuje njeno pravno dejstvo, zainteresovanoj stranci da sopstvenom procesnom inicijativom ponovo otvori sudsku proceduru, kako bi se otklonio prigovor da se Ustavni sud u predmetima iz sudske nadležnosti postavlja kao nadređen Vrhovnom sudu. Na ovaj način bi se karakter i dejstvo odluke Ustavnog suda sveo na puku deklaraciju u mnogim slučajevima, i bez dodatnih mehanizama koji bi osnažili efekte odluke, značio bi korak unazad. Treba istaći  da je ideja ustavne žalbe sadržana u neposrednoj primjeni Ustava, u specijalnoj zaštiti osnovnih ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim instrumentima o ljudskim pravima. Svako dalje obesnaživanje pozicije Ustavnog suda bilo bi u funkciji jačanja nedjelotvornosti ustavne žalbe.

ZakljuČno razmatranje prije davanja preporuka

U postupku ustavnih izmjena koje uređuju sistem pravosuđa, došlo je i do promjena u dijelu koji se odnosi na Ustavni sud. Promjene nisu suštinske prirode, bar kada se to odnosi na ustavnu žalbu, ali se ne može isključiti mogućnost da novi sastav Ustavnog suda, jer se pristupilo reizboru sudija koji je u stručnoj javnosti izazvao polemiku, usvoji prigovor o nenadležnosti Ustavnog suda da odlučuje u predmetima koji se tiču rada sudova, ukoliko se pokrene procedura ocjene ustavnosti ovog rješenja. U tom smislu potrebno je, predviđajuči ovu mogućnosti, koja bi sa aspekta zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda bila korak unazad, jer logičkim izvođenjem posljedica do kraja dolazimo do ukidanja ovog pravnog sredstva, već sada izaći sa predlogom rješenja koji bi ublažio reduciranje zaštite Ustavom garantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Tako da se poslednja preporuka javlja uslovno. Ostale preporuke se, u principu, oslanjaju na pozicije koje zastupa dio nevladinog sektora. Ali, vrše se i  određene korekcije koje su, po našem mišljenju, potrebne usvajajući razmišljanja da bi prebukiranost rada Ustavnog suda bila kontraproduktivna, bez obzira na uvođenje vijeća za rad po ustavnim žalbama koje bi trebalo da ubrzaju postupanje i potrebe jačanja stručne službe, koje se preporukama predlaže. Takođe od značaja je i pomenuti da se je u toku obrade teme obavljen razgovor u Ustavnom sudu, i to sa predsjednicom Ustavnog suda i sekretarkom suda, gdje su predstavljenje pozicije u odnosu na pitanje ustavne žalbe. Pozicije Ustavnog suda idu u bitnom u skladu sa mjerama koje se u preporukama predlažu, i u tom smislu je od strane Ustanog suda i upućena inicijativa ka Ministarstvu pravde za promjenom trenutnih normativnih rešenja. Značajno je napomenuti da su i stavovi iznijeti u u Izvještaju za 2013-u godinu Zastupnika Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava bliski iznijetim preporukama.        

Preporuke

• Izmjenama i dopunama Zakona o Ustavnom sudu omogućiti meritorno odlučivanje po ustavnim žalbama (kao što je npr. to bilo uređeno Zakonom o Sudu Srbije i Crne Gore).

• Izmjenama i dopunama Zakona o Ustavnom sudu omugičiti donošenje deklarativnih odluka, kao posebne vrste meritornih odluka, kojima bi se kroz konstataciju kršenja ljudskih prava otvorio prostor za izricanje naknade šteta, odnosno pravičnih zadovoljenja, po ugledu na Evropski sud za ljudska prava.

• Izmjenama i dopunama Zakona o Ustavnom sudu omogućiti donošenje odluke u slučajevima nepostojanja odnosno nedonošenja  akta i na osnovu radnji ( npr. u slučaju nedjelotvornih istraga kao procesno-pravnog aspekta prava na život ili zabrane mučenja, odnosno neizvršenja pravosnažnih i isvršnih sudskih i upravnih odluka, povrede prava na suđenje u razumnom roku). 

• Izmjenama i dopunama zakona o Ustavnom sudu predvidjeti da se, izuzetno, ustavna žalba može podnijeti i prije iscrpljivanja pravnog puta (pravnih sredstava koje stankama stoje na raspolaganju), ukoliko je to od opšteg interesa, odnosno prevazilaze posebni interes podnosioca i/ili ukoliko bi prethodno iscrpljivanje pravnih sredstava povlačilo neotklonjivu štetu za podnosioca (po ugledu na rješenja u zakonodavstvu Njemačke i Austrije).

• Kadrovski osnažiti stručnu službu Ustavnog suda u kontekstu širenja nadležnosti po ustavnoj žalbi.

• Osnovati Institut za teoriju i praksu u oblasti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji bi, između ostalog, pružao podršku u radu stručnoj službi i sudijama Ustavnog suda.

• U slučaju da se Zakon o Ustavnom sudu od strane novog sastava Ustavnog suda koji je konstituisan na osnovu amandmana na Ustav Crne Gore i Ustavnog zakona za njihovo sprovođenje proglasi neustavnim u dijelu nadležnosti postupanja po ustavnim žalbama na odluke sudova, formirati kroz izmjene relevantnih zakona posebno odjeljenje unutar Vrhovnog suda koje bi preuzelo nadležnost u ovom dijelu, pri čemu ga treba u maksimalnoj mjeri organizaciono-funkcionalno i kadrovski učiniti samostalnim u radu. U suprotnom građani Crne Gore bi ostali bez pravne zaštite koju ima sada pruža Ustani sud, a ista se ne prenijela na drugi državni organ, što bi umanjilo kvalitet zaštite ljudskih prava.