Policy paper: Pravo na djelotvoran pravni lijek

Policy paper autor: mr Sergej SEKULOVIĆ

Uvodne napomene

Pravo na djelotvoran pravni lijek spada u osnovna ljudska prava i čini sastavni dio prava na pravično suđenje. Crna Gora je potpisnica svih relevantnih međunarodno-pravnih instrumenata o ljudskim pravima( Pakta o građanskim i političkim pravima, Pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i dr.), koji propisuju minimalne standarde zaštite ljudskih prava u oblastima koje su predmet njihovog regulisanja. Efikasna i efektivna zaštita ljudskih prava je primarna obaveza svake države, pa se ugrađivanje mehanizama zaštite javlja kao osnovna obaveza nacionalnog pravnog sistema. U tom smislu, Evropska konferencija na visokom nivou u Interlakenu u Švajcarskoj kroz Deklaraciju i Akcioni plan obavezala je svaku državu članicu Savjeta Evrope da organizuje svoje pravne sisteme na način koji će obezbijediti stvarnu i djelotvornu zaštitu ljudskih prava i sloboda. Kapitalnu ulogu u tom pogledu treba da ima Ustavni sud Crne Gore, kao institucija poslednje instance u zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, kroz institut ustavne žalbe. 

Uvođenje ustavne žalbe u tekst Ustava Crne Gore iz 2007-e godine bilo je predmet polemika dijelom i zbog negativnog iskustva sa Ustavom Republike Crne Gore iz 1992-e godine. Ustavna odredba iz člana 149 stav 1 tačka 3 kojom je propisano da Ustavni sud odlučuje o ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom nakon iscrpljivanja djelotvornih pravnih sredstava, javila se kao izazov i šansa. Početni rezultati bili su obeshrabrujući. U izvještaju o radu Zastupnika Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava iz 2011-e godine, izražava se bojazan da će Evropski sud za ljudska prava tretirati ustavnu žalbu kao nedjelotvorno pravno sredstvo, sa svim posljedicama po međunarodni ugled pravnog sistema i institucija, odnosno države Crne Gore, koje iz toga proističu.

Konkretno: U izvještaju Zastupnika Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu za 2010. godinu navodi se da se kao ozbiljan problem unutar pravnog sistema Crne Gore prepoznaje nedostatak odgovarajuće prakse Ustavnog suda Crne Gore u postupcima po ustavnim žalbama. Iz sadržine Izvještaja Ustavnog suda Crne Gore upućenog Zastupniku o primljenim i riješenim ustavnim žalbama proizilazi da je tokom 2009.godine izjavljeno ukupno 205 ustavnih žalbi, od kojih je do 31.12.2009.godine riješeno 77 ustavnih žalbi. Od ukupno riješenih ustavnih žalbi odbačeno je 66, 11 je odbijeno, dok ni u jednom slučaju nije utvrđena povreda ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom Crne Gore. Tokom 2010. godine Ustavni sud je odbacio 144 ustavne žalbe, u jednom predmetu je donio rješenje o obustavi postupka, dok je usvojio 3 ustavne žalbe.  

Trend usvajanja ustavnih žalbi se narednih godina nastavio, tako da je sada taj broj dvocifren i odnose se uglavnom na oblasti slobode izražavanja, određivanja i produženja pritvora ( pravo na slobodu i bezbijednost ličnosti), pristupa sudu i pretpostavke nevinosti( pravo na pravično suđenje). Sa  druge strane usvajanje određenog broja ustavnih žalbi otvorilo je konflikt između Vrhovnog suda Crne Gore i Ustavnog suda, koji se suštinski ogleda u iznošenju argumenta od strane Vrhovnog suda da se ukidanjem odluka ovog suda ruši ustavni sistem podjele vlasti i derogira položaj Vrhovnog suda kao najviše sudske instance.

Cilj rada sadržan je u otklanjanju sistemskih prepreka daljem razvoju ovog instituta kako bi zadovoljio standard djelotvornog pravnog lijeka, koji će biti u funkciji izgradnje crnogorskog pravnog sistema, prvenstveno, u skladu sa standardima iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i prakse Evropskog suda za ljudska prava. Poseban značaj ovakvom pristupu daje činjenica da EU pristupa Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, čime će se i obavezati da prihvata i standarde i principe koji se stvaraju kroz jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava.  U  kontekstu procesa pristupanja Crne Gore Evropskoj Uniji koji se posebno odnosi na poglavlje 23 (pravosuđe i osnovna prava) potrebno je crnogorskim  građanima obezbijediti dostupno i efektivano( dovoljnog kvaliteta da može da proizvede željenu pravnu posljedicu) pravno sredstvo koji će biti u funkciji efikasne zaštite njihovih osnovnih prava.  

Dalja struktura rada biće podijeljena na dvije cjeline. Prva će pokušati da predstavi pozitivne i negativne aspekte trenutnog rješenja kroz dva izabrana slučaja iz prakse Ustavnog suda Crne Gore, uz predstavljanje rješenja koja idu ispod i iznad željenih normativnih promjena. Publikovanje jasnih preporuka koje bi trebalo da posluže kao osnov za političku akciju biće završna cjelina rada. 

De lege lata rješenja-pozitivni pomaci i nedostaci

Kao što je napomenuto uvođenje ustavne žalbe u tekst Ustava Crne Gore iz 2007-e godine nije naišlo na opšte odobravanje, iako se radi o institutu koji poznaju mnoga zakonodavstva. Iskustvo sa Ustavom Republike Crne Gore iz 1992 godine, koja je tada bila članica Savezne Republike Jugoslavije , ne može se okarakterisati sa aspekta ustavne žalbe kao pozitivno, jer je po nepodijeljenom mišljenu ustavna žalba ostala puka proklamacija, koja ni po jednom osnovu nije zadovoljila kriterijume djelotvornog pravnog lijeka. Tokom rada na ustavnom tekstu,  sada Crne Gore kao nezavisne države, isticali su se prigovori da se radi o procesnom sredstvu koje se uvodi kao rezultat spoljnjeg pritiska koje će dovesti do paralize rada Ustavnog suda i do promjene karaktera ove institucije, da nadležnost treba podijeli između Vrhovnog suda i Ustavnog suda koja bi se konstituisala u skladu sa položajem u sistemu donosioca akta koji je predmet osporavanja, do toga da su rješenja postavljena previše restriktivno te da je potrebna dalja normativna razrada. Može se reći da je intenzitet ove polemike nagovijestio dalje probleme u primjeni. Krenimo od trenutnog rješenja i njegovih pozitivnih rezultata. Kao što je već nagoviješteno, mišljenja smo da je to najbolje pokazati kroz samu aktivnost Ustavnog suda. Kao case study biramo sistemski odnos prema pravu na pristup sudu, i pravno rezonovanje u sukobu između dva principa, slobode izražavanja i prava  na čast i ugled. 

  • Pravo na pristup sudu između legaliteta i legitimiteta

Prije samog citiranja obrazloženja odluke Ustavnog suda dužni smo napraviti kratak uvod koji će poslužiti boljem razumijevanju pravnog pitanja koje je bilo predmet razmatranja. Naime, revizija je vanredni pravni lijek u parničnom postupku koji se može izjaviti pod određenim uslovima. Jedan od uslova jeste sadržan u vrijednosti spora. Tako da revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaji stvari ili izvršenju neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 5.000 eura. Vrhovni sud , u konkretnom slučaju, određuje da je vrijednost spora ispod 5.000 eura i odbacuje reviziju kao nedozvoljenu, procjenjujući vrijednost spora na osnovu plaćene takse na tužbu. Kako je iznos plaćene takse bio u iznosu od 10 eura, to na osnovu tada važećeg Zakona o sudskim taksama Vrhovni sud zaključuje da je da vrijednost spora ne prelazi zakonom propisani minimum. Vrijednost spora je bila očigledno iznad 5.000 eura, što su i prihvatili nižestepeni sudovi, odredjeljujući je tokom postupka na iznos od 17.000 eura. Međutim, Vrhovni sud se držao formalnog pristupa pri odredjeljenju vrijednosti spora, zaključujući da se on isključivo utvrđuje kroz visinu uplaćene takse na tužbu. Ustavni sud u svojoj odluci u najznačajnijem zaključuje: 

’’ Sudski postupci moraju se sprovesti u skladu sa načelom vladavine prava kao najviše vrijednosti ustavnog poretka Crne Gore. Njihovo sprovođenje ne smije se izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja organa državne vlasti, već mora uključiti i zahtjev prema kojem zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju, čime se ujedno ostvaruje i načelo pravičnog postupka iz člana 32 Ustava, odnosno člana 6 stav 1 Konvencije. U takva očekivanja, po nalaženju Ustavnog suda, nesumnjivo spada i očekivanje da će se spor riješiti primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme njegovog pokretanja. U konkretnom slučaju, podnosioci su imali legitimno očekivanje da će odlučivanje u njihovom sporu završiti pred revizijskim sudom, jer su nižestepeni sudovi prihvatili opredijeljenu vrijednost predmeta spora.

 Pravo na pristup sudu nije apsolutno pravo, već podliježe ograničenjima koja ne smiju narušavati samu suštinu prava i njegov legitimni cilj, a to je pristup pravnom sredstvu. Ta ograničenja, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, biće kompatibilna sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije samo ako su u skladu sa relevantnim domaćim zakonima i drugim propisima, ukoliko teže ka legitimnom cilju i ukoliko postoji razuman odnos srazmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja čijem se ostvarenju teži ( presuda Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. Februara 1975. Godine, serija A, broj 18 stav 35; Philis protiv Grčke, presuda od 27. Avgusta 1991. Godine, serija A, broj 209 stav 59 )’’. 

Ustavni sud odlučuje: ’’ Podnosilac žalbe ne treba da trpi štetu zbog propuštanja suda da naloži podnosiocu da plati razliku između iznosa sudske takse koju je platio i iznosa koji odgovara utvrđenoj vrijednosti predmeta spora ( presuda Evropskog suda za ljudska prava Garzičić protiv Crne Gore, predstavka broj 17931/07 od 21. Septembra 2010. godine ).

Po važećem zakonskom rešenju dejstvo odluka Ustavnog suda se svodi na mogućnost ukidanja akata i vraćanja na ponovno postupanje, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava, u granicama postavljenog zahtjeva. Što se tiče konkretnog slučaja u čiju smo analizu ušli, ovakvo postavljeno rešenje se pokazalo dovoljnim. U osporenom  predmetu ušlo se u odlučivanje po reviziji i u sličnim predmetima postupljeno je isto, što znači da su otklonjeni potencijalni propusti sistemske prirode. Slabosti trenutnih normativnih rešenja mogu se uočiti iz drugog izabranog slučaja. 

  • Sloboda izražavanja protiv zaštite časti i ugleda: da li se šteta pretpostavlja?

Kratak osvrt : Vrhovni sud daje primat zaštiti časti, ugleda i prava ličnosti  u odnosu na slobodu izražavanja, dok Ustavni sud čini suprotno. Javni sukob između ova dva suda dovodi do konfuzije koji je organ nadležan da daje obavezujuće pravne naloge u oblasti osnovnih ljudskih prava i sloboda. Redovni sudovi po ustaljenoj praksi gledaju u Vrhovni sud kao organ čije pravne zaključke treba slijediti. U tom smislu i određene presude redovnih sudova koji i nakon odluke Ustavnog suda ostaju u svojim obrazloženjima i zaključcima na pozicijama Vrhovnog suda.  Nemogućnost Ustavnog suda da u određenim slučajevima donese presudu u meritumu, javlja se kao glavna slabost sistema. Minimalna tačka kompromisa se nalazi u promjeni Zakona o Ustavnom sudu u tom pravcu. 

Naznačajniji izvodi iz odluka Vrhovnog i Ustavnog suda u ovom slučaju :

’’Pri tome treba imati u vidu da za postojanje duševnih bolova, njihov intezitet i trajanje nije bilo potrebno medicinsko vještačenje, na šta se revizijom potencira bez osnova, jer grubo vrijeđanje, podsmijeh i izlaganje ruglu, morali su izazvati težak i ozbiljan poremećaj psihičke i emocionalne ravnoteže, kod svakog čovjeka, pa i tužioca, zbog čega je, po ocjeni ovog suda, odgovarajuće vještačenje u tom pravcu, bilo suvišno i nepotrebno.’’ (zaključivanje Vrhovnog suda

… Nasuprot tome, Ustavni sud smatra da postojanje duševnih bolova, kao posljedica povrede ugleda, odnosno časti, nijesu opštepoznate činjenice, niti činjenice koje se mogu pretpostaviti, nego činjenice koje redovni sudovi moraju u svakom konkretnom postupku utvrditi sprovođenjem dokaza, te njihovom savjesnom i brižljivom ocjenom u smislu navedene odredbe člana 9 Zakona o parničnom postupku. Podrazumijeva se takođe, da princip iz člana  217 stav 1Zakona o parničnom postupku, prema kome je svaka stranka dužna da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivne stranke, mora biti primijenjen i u predmetima koji se tiču povrede časti i ugleda.  

… Zaključivanje Višeg i Vrhovnog suda, da je samim negativnim navodima o tužiocu i iznošenjem neistinitih podataka, objavljenim u nedjeljniku “Monitor“, automatski došlo do rušenja njegovog ugleda, časti, dostojanstva ličnosti, kao i utvrđivanjem visine štete, takođe automatski, po ocjeni Ustavnog suda, zasniva se na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. … Po ocjeni Ustavnog suda, iz navedenih odredaba zakona, ne proizilazi mogućnost da sud osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete za povredu ugleda i časti.., utvrđuje bez izvođenja dokaza, isključivo prema sopstvenoj ocjeni sudije, o pretpostavljenoj šteti, dajući na taj način povjerenje riječima tužiioca, odnosno da je objavljivanjespornog teksta i “neistinitih podataka”, samo za sebe, bez ikakvog obrazloženja i dokaza, moglo da dovede do nastanka štete oštećenom.  Tužilac je, u konkretnom slučaju, naveo da je nastala šteta, ali u tom smislu nije predložio dokaze, a Viši i Vrhovni sud, kao utvrđenu uzeli su činjenicu da šteta postoji, primjenjujući princip da je “dovoljno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastanka štete oštećenom“.  

… Sloboda izražavanja je conditio sine qua non funkcionisanja i opstanka svakog demokratskog društva i jemstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda… To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istovremeno i sporan ostaje način na koji se neko utvrđeno pravno načelo tumači i praktično primjenjuje. Stoga je i zadatak nezavisnog sudstva, da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, teneopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju samo kao deklaraciju. 

       Ocjena Ustavnog suda je, da se navedeni izuzetak koji ne isključuje odgovornost nekog lica, mora, prema opšteprihvaćenim pravilima, tumačiti restriktivno (exceptiones sunt strictissime interpretationis). U tom smislu, postavlja se pitanje kada se stavovi iznijeti u štampi mogu smatrati uvredljivim, činjeničnim tvrdnjama? Po shvatanju Ustavnog suda, to bi bio slučaj ako se iz sadržaja i opšteg tona osporenog teksta može jasno ustanoviti da je njegov jedini ili glavni cilj iznošenje uvrjedljivih tvrdnji. 

Pozicija civilnog sektora-de lege ferenda

Največi dio civilnog sektora je sa svoje strane iznio da proces promjene Ustava Crne Gore koji je pratila i izmjena Zakona o Ustavnom sudu se nije na adekvatan način iskoristio da se poboljša djelotvornost zaštite ljudskih prava u dijelu koji se odnosi na odlučivanje po ustavnoj žalbi, saglasno preporukama Venecijanske Komisije. Konkretno, nije usvojena preporuka Venecijanske Komisije da se Zakonom o Ustavnom sudu uvede mogućnost da taj sud izuzetno prihvati da rješava po ustavnoj žalbi I prije nego su iscrpljeni svi pravni ljekovi, u onim slučajevima  kada je očigledno da bi u suprotnom za lice koje podnosi žalbu mogle nastati nepopravljive posledice.

 Takođe, istaknuto je da Zakonom treba obavezati Ustavni sud da procjenjuje, u svakom pojedinačnom slučaju da li su pravna sredstva koja je podnosilac iscrpio ili koja su mu bila na raspolaganju prije nego što se obrati tom sudu, zaista djelotvorna. Ističe se i da je potrebno sudu omogućiti da odlučuje o kršenju ljudskih prava radnjom ili nedonošenjem akta, a ne samo u slučaju postojanja pojedinačnog akta (tako bi se omogućio pravni lijek npr.u slučaju neizvršenja sudske odluke,nesprovođenja djelotvorne istrage). Kao dodatnu garanciju djelotvornosti i efikasnosti ustavne žalbe kao pravnog lijeka, u slučaju povrede ustavnih, ljudskih prava, neophodno je Ustavnom sudu dati konkretno ovlašćenje da može narediti povraćaj u pređašnje stanje,odrediti naknadu štete, odnosno preduzimanje druge radnje (momentalno puštanje iz pritvora i slično). S tim u vezi, izmjenom zakona treba omogućiti Ustavnom sudu da osim ukidanja pojedinačnih akata meritorno odlučuje u cilju efikasnije zaštite ljudskih prava (npr. da naredi puštanje na slobodu lica čije je lišenje slobode neustavno ili dosudi pravično zadovoljenje). Takođe, član 55 Zakona treba izmijeniti tako da Ustavni sud može odlučiti i o povredi prava na koja se ustavna žalba izričito ne odnosi. Potrebno je istaći i mišljenja da usvajanje ustavne žalbe treba da stvori mogućnost, čime se iscrpljuje njeno pravno dejstvo, zainteresovanoj stranci da sopstvenom procesnom inicijativom ponovo otvori sudsku proceduru, kako bi se otklonio prigovor da se Ustavni sud u predmetima iz sudske nadležnosti postavlja kao nadređen Vrhovnom sudu. Na ovaj način bi se karakter i dejstvo odluke Ustavnog suda sveo na puku deklaraciju u mnogim slučajevima, i bez dodatnih mehanizama koji bi osnažili efekte odluke, značio bi korak unazad. Treba istaći  da je ideja ustavne žalbe sadržana u neposrednoj primjeni Ustava, u specijalnoj zaštiti osnovnih ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim instrumentima o ljudskim pravima. Svako dalje obesnaživanje pozicije Ustavnog suda bilo bi u funkciji jačanja nedjelotvornosti ustavne žalbe.

ZakljuČno razmatranje prije davanja preporuka

U postupku ustavnih izmjena koje uređuju sistem pravosuđa, došlo je i do promjena u dijelu koji se odnosi na Ustavni sud. Promjene nisu suštinske prirode, bar kada se to odnosi na ustavnu žalbu, ali se ne može isključiti mogućnost da novi sastav Ustavnog suda, jer se pristupilo reizboru sudija koji je u stručnoj javnosti izazvao polemiku, usvoji prigovor o nenadležnosti Ustavnog suda da odlučuje u predmetima koji se tiču rada sudova, ukoliko se pokrene procedura ocjene ustavnosti ovog rješenja. U tom smislu potrebno je, predviđajuči ovu mogućnosti, koja bi sa aspekta zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda bila korak unazad, jer logičkim izvođenjem posljedica do kraja dolazimo do ukidanja ovog pravnog sredstva, već sada izaći sa predlogom rješenja koji bi ublažio reduciranje zaštite Ustavom garantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Tako da se poslednja preporuka javlja uslovno. Ostale preporuke se, u principu, oslanjaju na pozicije koje zastupa dio nevladinog sektora. Ali, vrše se i  određene korekcije koje su, po našem mišljenju, potrebne usvajajući razmišljanja da bi prebukiranost rada Ustavnog suda bila kontraproduktivna, bez obzira na uvođenje vijeća za rad po ustavnim žalbama koje bi trebalo da ubrzaju postupanje i potrebe jačanja stručne službe, koje se preporukama predlaže. Takođe od značaja je i pomenuti da se je u toku obrade teme obavljen razgovor u Ustavnom sudu, i to sa predsjednicom Ustavnog suda i sekretarkom suda, gdje su predstavljenje pozicije u odnosu na pitanje ustavne žalbe. Pozicije Ustavnog suda idu u bitnom u skladu sa mjerama koje se u preporukama predlažu, i u tom smislu je od strane Ustanog suda i upućena inicijativa ka Ministarstvu pravde za promjenom trenutnih normativnih rešenja. Značajno je napomenuti da su i stavovi iznijeti u u Izvještaju za 2013-u godinu Zastupnika Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava bliski iznijetim preporukama.        

Preporuke

  • Izmjenama i dopunama Zakona o Ustavnom sudu omogućiti meritorno odlučivanje po ustavnim žalbama (kao što je npr. to bilo uređeno Zakonom o Sudu Srbije i Crne Gore).
  • Izmjenama i dopunama Zakona o Ustavnom sudu omugičiti donošenje deklarativnih odluka, kao posebne vrste meritornih odluka, kojima bi se kroz konstataciju kršenja ljudskih prava otvorio prostor za izricanje naknade šteta, odnosno pravičnih zadovoljenja, po ugledu na Evropski sud za ljudska prava.
  • Izmjenama i dopunama Zakona o Ustavnom sudu omogućiti donošenje odluke u slučajevima nepostojanja odnosno nedonošenja  akta i na osnovu radnji ( npr. u slučaju nedjelotvornih istraga kao procesno-pravnog aspekta prava na život ili zabrane mučenja, odnosno neizvršenja pravosnažnih i isvršnih sudskih i upravnih odluka, povrede prava na suđenje u razumnom roku). 
  • Izmjenama i dopunama zakona o Ustavnom sudu predvidjeti da se, izuzetno, ustavna žalba može podnijeti i prije iscrpljivanja pravnog puta (pravnih sredstava koje stankama stoje na raspolaganju), ukoliko je to od opšteg interesa, odnosno prevazilaze posebni interes podnosioca i/ili ukoliko bi prethodno iscrpljivanje pravnih sredstava povlačilo neotklonjivu štetu za podnosioca (po ugledu na rješenja u zakonodavstvu Njemačke i Austrije).
  • Kadrovski osnažiti stručnu službu Ustavnog suda u kontekstu širenja nadležnosti po ustavnoj žalbi.
  • Osnovati Institut za teoriju i praksu u oblasti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji bi, između ostalog, pružao podršku u radu stručnoj službi i sudijama Ustavnog suda.
  • U slučaju da se Zakon o Ustavnom sudu od strane novog sastava Ustavnog suda koji je konstituisan na osnovu amandmana na Ustav Crne Gore i Ustavnog zakona za njihovo sprovođenje proglasi neustavnim u dijelu nadležnosti postupanja po ustavnim žalbama na odluke sudova, formirati kroz izmjene relevantnih zakona posebno odjeljenje unutar Vrhovnog suda koje bi preuzelo nadležnost u ovom dijelu, pri čemu ga treba u maksimalnoj mjeri organizaciono-funkcionalno i kadrovski učiniti samostalnim u radu. U suprotnom građani Crne Gore bi ostali bez pravne zaštite koju ima sada pruža Ustani sud, a ista se ne prenijela na drugi državni organ, što bi umanjilo kvalitet zaštite ljudskih prava.

DN “Vijesti”: “Niko ne odgovara: Optužnice padaju, tužioci napreduju”

Premijer Duško Marković tvrdi da nema ni odgovornosti Vlade za posao sudija i tužilaca. Ogromni troškovi iz budžeta zbog grešaka pravosudnih institucija, prema njegovim riječima, odraz su nezavisnosti sudstva, a “pravosnažne oslobađajuće presude su dokaz kvaliteta sistema, a ne njegova anomalija”

Kako neradnicima i neznalicama reći zbogom

…”Sagovornici CIN CG-a su ocijenili da bi uspostavljanje lične odgovornosti za greške sudija i tužilaca bile pravo rješenje, ali da to, nažalost, nije dio prakse.

‘Tek kada državni činovnik, ma ko to bio po svom džepu osjeti posljedice svoga nerada ili lošega rada, i on će se uozbiljiti. Tu mjeru uopšte nije teško sprovesti. Dovoljno je za početak analizirati sudske sporove koje je država izgubila i koliko je nepotrenih troškova plaćeno. Kada bi se samo dio toga naplatio od ljudi koji su odgovorni za to, mnogi ne bi imali ni za hljeb i vodu’, istakao je Šoć. Pravnik i analitičar Sergej Sekulović kaže da je došlo do određenih iskoraka u sistemu ocjenjivanja i njegovog povezivanja sa disciplinskom odgovornošću i napredovanjem, ali da smo na početku i da bi to tek trebalo da profunkcioniše.

‘U svakom slučaju, lična odgovornost koja je praćena ostavkom nije dio naše realnosti. Odgovornost za štetu koja bi pala na teret ličnih prihoda tužioca je komplikovana priča. U tom smislu bi moralo da dođe do kumulacije nestručnosti i nesavjesnosti (namjere) ili do preklapanja sa eventualnom krivičnom odgovornošću’, istakao je Sekulović.

Na pitanje da li bi rješenje bilo u uspostavljanju sistema odgovornosti za štetu nanijetu državnom budžetu i kako bi eventualni opšti reizbor u tužilaštvu i sudstvu promijenio stvari u tom pogledu, iz pravosudnih institucija su uzvratili – ćutanjem. Sagovornici CIN-CG ocjenjuju da bi opšti reizbor mogao biti mač sa dvije oštrice.

‘U takvim situacijama je teško odvojiti politički interes od istinske namjere za jačanje sistema. U kontekstu političke stabilnosti, sa političkom elitom koja je u toj namjeri iskrena, a pri ozbiljnoj disfunkcionalnosti pravosudnog sistema može da da rezultate’, ocijenio je Sekulović.

Dragan Šoć, međutim, ističe da nema potrebe za opšti reizbor ‘da se neradnicima ili neznalicama kaže zbogom’.

‘Kao što sam rekao, trebalo bi se osloboditi kolegijalnog oportunizma i lažne esnafske solidarnosti i jasno uspostaviti praksu da se rad analizira, a rezultati nagrađuju ili kažnjavaju, zavisno od uspjeha ili neuspjeha’, naglasio je bivši ministar pravde…”

Pročitajte još na: https://www.vijesti.me/vijesti/crna-hronika/niko-ne-odgovara-optuznice-padaju-tuzioci-napreduju?fbclid=IwAR3a7PEZlQ5DZk8InU8n2bV9EVAbYk1MWlsi-TzEYhCcJsuYKio5jOZ3GvU

Predlog amandmana na Zakonik o krivičnom postupku

CRNA GORA

SKUPŠTINA CRNE GORE

n/r poslaničkim klubovima DPS,DF,SNP,SDP,PCG,BS i poslaničkom klubu albanskih partija

Predmet:  predlog amandmana na Zakonik o krivičnom postupku

Podnosilac:     NVO Centar za građanske slobode

Amandmane pripemio:

mr. Sergej Sekulović

Amandmani I i II

U članu 162 stav 2 riječi: ’’ili iz drugih opravdanih razloga ’’, brišu se.

Poslije stava 2 dodaje se stav 3, koji glasi:

’’ Podaci sadržani u materijalu iz stava 2 ovog člana sastavni su dio posebnog izvještaja koji se dostavlja nadležnom skupštinskom odboru, u skladu sa zakonom ’’.

Obrazloženje:

Stavom 1 člana 162 propisano je : ’’ Prije nego što se uništi materijal dobijen izvršenjem mjera tajnog nadzora u slučajevima iz člana 160 st.7 i 8 ovog zakonika, sudija za istragu će obavijestiti lice prema kome je mjera preduzeta, a to lice ima pravo uvida u prikupljeni materijal ’’. S obzirom na karakter mjera tajnog nadzora u kontekstu prava na privatnost, a u slučaju da ne dođe do pokretanja krivičnog postupka, ovakva odredba ima za cilj da uspostavi adekvatnu ravnotežu između prava društva i obaveze državnih organa na efikasnu borbu protiv teškog kriminala i osnovnih ljudskih prava i sloboda svakog pojedinca. Kako stav 2 ovog člana predstavlja izuzetak od ovog pravila, isti se treba restriktivno tumačiti, a što za polaznu osnovu mora imati taksativno nabrajanje osnova za primjenu. U tom smislu upotrebu termina koji se u praksi usljed njihove neodređenosti mogu široko tumačiti, a što za posljedicu  smanjuje izvjesnost u primjeni, potrebno je izbjeći.  U skladu sa ovakvim rezonovanjem u konkretnom slučaju je opravdano izvršiti brisanje navedenih riječi.

Uprkos stepenu zaštite koji pruža ovaj član, potrebno je ustanoviti i spoljni vid kontrole. Ovaj vid kontrole prirodno treba smjestiti u okviru predstavničkog organa građana, dakle Skupštine Crne Gore, odnosno njenog nadležnog odbora, što bi u konkretnom slučaju bio Odbor za bezbijednost i odbranu, a iz razloga što isti ima pravo uvida u podatke koji su označeni stepenom tajnosti, a na osnovu Poslovnika Skupštine CG i Zakona o parlamentarnoj kontroli u oblasti bezbijednosti i odbrane. 

Amandman III

Poslije stava 2 člana 53 dodaje se novi stav 3 koji glasi:

’’U slučajevima iz stava 2 ovog člana suđenje je otvoreno za javnost’’

Obrazloženje:

Članom 53 stav 2 propisano je da: ’’izuzetno, maloljetnik koji je navršio šesnaest godina može i sam podnijeti privatnu tužbu’’. Skupština Crne Gore donijela je poseban Zakon o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku koji je u materiji koju reguliše lex specialis u odnosu na Zakonik o krivičnom postupku, odnosno odredbe ZKP-a se supsidijarno primjenjuju. Kako se ovaj Zakon bavi položajem maloljetnika kao okrivljenog ili oštećenog i stoji na pozicijama nužnosti isključenja javnosti sa ovih postupaka zbog interesa samog maloljetnog lica i društva indirektno, to ostaje otvoreno pitanje što se dešava kada se maloljetnik iznad šesnaest godina javi kao privatni tužilac. Ovo pitanje može da stvori nedoumice u praksi, pa ga je potrebno normirati. Razlozi za predloženo rješenje se nalaze u samoj prirodi krivičnih djela koja se gone po privatnoj tužbi, odnosno njihovoj težini koje se mjeri stepenom zaprijećene sankcije, i pravu okrivljenog da se koristi svim elementima prava na pravično suđenje, uključujući i javnost postupka. U pravcu navedene argumentacije i uslovi iz člana 53 koji se odnose na godine života maloljetnika koji može biti privatni tužilac, te u zakonskom postavljenju koje ide u pravcu izuzetnosti navedene situacije.

Intervju, “Monitor” 03.05.2019

  • Kako vidite ono što se desilo u Kotoru?  Odbornici SDP pomogli su smjenu gradonačelnika Vladimira Jokića, uprkos potpisanom Sporazumu za budućnost, u kom se opozicija između ostalog obavezuje na jedinstvo. 

Kotorski slučaj možemo posmatrati iz dva ugla. Jedan je pravni, a drugi politički. Iako je uzet kao polazište teško je vjerovati da je problem poštovanja procedure bio toliko izražen i doveo do nepomirljivih političkih razlaza. Bliži sam stavu da su političke razlike realnost među opozicionim partijama i da imaju jak intenzitet. Osnova tih razlika je raznovrsna, od poimanja sadržaja crnogorskog društva do interesnih matrica koje se dominantno drže u granicama partijskog dijelovanja. Upravo iz ovih razloga suštinsko jedinstvo opozicionih subjekata izgleda kao utopija. Vjerujem da se ono može ostvariti samo u krajnje pojednostavljenom cilju, definisanom kao neophodnost smjene DPS vlasti.

Upravo u ovoj nedovršenosti opozicionih struktura, pa i cjelokupnog političkog sistema treba tražiti uzroke koje pojedince usmjere ka velikim političkim greškama, čineći direktnu štetu jačanju opozicionih struktura.

  • Centrala SDP tvrdila da njihovi odbornici nemaju njihovu saglasnost  za postupanje u Kotoru.  Mislite li da je moguće da su odbornici djelovali mimo saglasnosti vrha? 

Mislim da je priča nešto složenija. Upravo prateći svoj politički kurs, svoj ideološko-interesni obrazac, SDP je gradio svoju poziciju u opozicionoj vlasti u Kotoru. Ne smijemo zaboraviti da je ova partija na državnom nivou skoro dvije decenije uspješno koalirala u vladajućoj strukturi, jer su i ideološko-interesni obrasci bili značajno bliži u toj koaliciji, ali u opozicionom koaliranju stvari su znatno složenije, primjera radi najveći broj opozicionih birača drugih partija opozicije i dalje tretira SDP i Krivokapića lično kao strukturu koja je učestvovala u političkom programu “otimanja” zajedničke države. Razlike su značajne, pa i način razmišljanja o mnogim otvorenim pitanjima. Vjerujem da je dugo vremena stav po pitanju Kotorskog slučaja bio manje vise jedinstven u SDP-u. Kada su stvari otišle predaleko, vrh stranke je sigurno prepoznao moguće posljedice i htio da žargonski rečeno povuče ručnu. Ali lokalne zajednice imaju svoju specifičnu logiku, ti odnosi su često nabijeni sujetom koja i nema neki osjećaj za veći politički interes i cilj, i naravno ti odnosi su premreženi raznim interesima,  gdje svaki od aktera svoj interes predstavlja kao kompatibilan opštem javnom interesu. U takvim okolnostima centrala partije je ostala nemoćna i nosi dobar dio odgovornosti, jer vjerujem da je podsticala antagonizme bez tačne procjene mogućnosti i snage svoje strukture. 

  • Lider SDP Ranko Krivokapić je nakon svega dao ostavku, a još se ne zna ko će ga zamijeniti? Da li je ostavka Krivokapića po vama dovoljna da se  jedinstvo opozicije održi? Ostatak opozicije je bio jasan da SDP nakon svega ne vidi kao opozicionu partiju. Takodje, iz pokreta Odupri se ocijenili su da je SDP ovako sam sebe iskljucio iz Sporazuma.

Mislim da je SDP još uvijek u opozicionoj igri. Ostanak SDP-a u Sporazumu držim da će najviše zavisiti od onih koji naslijede rukovođenje partijom. 

Ostavka Krivokapića može biti doprinos da SDP sebe izgradi kao jasan opozicioni subjekt, a da li će u tome uspjeti ostaje da se vidi. Naravno i ostali opozicioni subjekti, kao i pokret Odupri se treba da daju šansu SDP-u.

Krivokapić je svojom odlukom uspostavio praksu za poštovanje. Ovaj njegov čin ostaviće mnogo dublji uticaj na političku scenu nego što mnogi misle, jer jednom uspostavljena praksa ima tendenciju da se širi.

  • Ugrožava li sve ovo proteste koji su pokrenuti nakon afere Koverta? 

Mislim da ne. Previše se naglašava slučaj Kotor, čak se ta tenzija pojačava dominantno iz opozicionih struktura, što je poseban indikator. To govori o naglašenom podražavanju usko partijskih interesa, opozicionim pekmen igricama, koje ne samo što su kontraproduktivne za stvaranja jake alternative vladajućoj strukturi, već su dugoročno razorne za stvaranje jače kadrovske osnove što je preduslov bez koga se ne može.

Protesti mogu reafirmisati svoju snagu i kontinuitet ako partije shvate da protesti nijesu polje iz koga treba da crpe svoje partijske interese, već prostor gdje treba da se artikuliše potreba za oslobađanjem državnih institucija i resursa, potreba da se dobije kontrolisana vlast.

  • Kako vidite ponasanje institucija kad je u pitanju ova afera? Proslo je 100 dana od njenog otvaranja. 

Ovo je jasan primjer da institucije postoje manje vise u formalnom smislu, da servisno završavaju neke poslove i omogućavaju elementarno funkcionisanje sistema države. U suštinskom smislu mi kao društvo nemamo institucije sposobne da se bore protiv korupcije i organizovanog kriminala. One su pod kontrolom DPS vlasti pa razni planovi integriteta, etički kodeksi, merit sistemi, statistike zvuče kao neukusna šala.

Činjenica da nakon 100 dana afere jedan od glavnih aktera je i dalje generalni sekretar u kabinetu Predsjednika Crne Gore, da se ništa nije pomjerilo sa mrtve tačke, je upozoravajuća. 

Predsjednik Države je i predsjednik DPS-a, generalni sekretar je visoki funkcioner DPS-a, obojica su nedvosmisleno priznali da se DPS jednim dijelom finansirao sistemom koverte, svih ovih decenija, da su pare davali razni tajkuni, da su vodili dvojno knjigovodstvo. Sve su potvrdili i aktivisti sa terena, a ASK i SDT su izveli kontrolisane akcije, do granice političkog interesa DPS-a.

Istini za volju i pored više puta mijenjanog izbornog zakonodavstva koje se ne može izglasati bez opozicione strukture, usko tumačeći normu ovako krupna društvena anomalija je svedena na nivo prekršaja. Samostalno tužilaštvo bi našlo elemente bića krivičnih dijela protiv izbornih prava u ovim radnjama. Tako bi crnogorski građani mogli osjetiti šta znači suverenitet i snaga države Crne Gore.  

  • Crnogorski gradjani su Safetu Kalicu platili  vise od tri miliona eura otstete zbog optuznica koje su pale, dok je Jovici Loncaru, saradniku  Duska Sarica, iz istog razloga dosudjeno 100 hiljada eura. Premijer tvrdi da su oslobadjajuce presude znak „snage institucija“. Jesu li? Kako komentarisete tu njegovu izjavu? 

Oslobađajuće presude govore o slabosti pravosudnog sistema, posebno tužilačke organizacije. Sva nedovršenost pravosudnog sistema skupo košta crnogorske građane, u konkretnom slučaju imamo i tačnu cijenu. 

Premijer je dao politički neodgovornu izjavu neprimjerenu trenutku i realnim izazovima pred kojima stoji crnogorsko društvo. Naglašavam političku, jer to jeste izjava sa jasnim političkim ciljem, da se ublaži šteta po vlast DPS-a u odnosu na činjenicu da je i građanima koji glasaju za ovu partiju jasno da u sistemu nešto ozbiljno nije u redu. Sudstvo jeste nezavisna grana vlasti ili kako premijer kaže institucija, ali je takođe i tužilaštvo institucija. Logično je da je jedna od ove dvije institucije zakazala i to je moralo da bude predmet pažnje premijera. Ovako sproveden slučaj pred pravosudnim organima koji umjesto da postane primjer borbe protiv visoke korupcije i organizovanog kriminala, postaje obaveza građana da plate višemilionsku odštetu, koju će sprovesti upravo Vlada premijera koji bi ako ništa drugo morao da bude zabrinut za Budžet. Ovakvi slučajevi kod građana bude osjećaj nepravde, ravnodušnosti, sve veće apatije, neke opasne svejednoće. 

  • Uskoro se ocekuje presuda za slucaj drzavni udar. U parlamentu je lider Demokratskog fronta prethodne sedmice najavio da bi  u slucaju osudjujuce presude  mogle “ letjeti glave”.  Sta bi nam moglo donijeti okoncanje ovog procesa? 

Prvo ne vidim da će se ovaj proces brzo okončati. Zapaljiva retorika je svojstvena ovakvim procesima, koji su se poveli bez jasne procjene ishoda, što na kraju krajeva govore i procesi koji su komentarisani u predhodnom pitanju. Specifičnost ovog procesa je da je naglašeno politizovan, što pravosudni sistem dovodi u skoro bezizlaznu situaciju. Institucije koje drže do sebe nikada sebi ne bi dozvolile ovakav proces. 

U političkom smislu ovaj slučaj je drastično opteretio politički sistem zemlje i predstavlja prijetnju za dalji demokratski razvoj crnogorskog društva. Ovaj slučaj ima kapacitet zarobljavanja političkog sistema i sama ta činjenica ga čini sredstvom u rukama političkih oligarhija, a ne procesom koji će kroz činjenično riješen predmet pred sudom, zaštiti javni interes. 

  • Prethodne dane obiljezilo je nasilje u razlicitim oblicima. Od kosarkaskih terena, do nasilja u  institucijama. Kuda plovi ovaj brod? 

Plovimo istim kursom, kada je način vladanja u pitanju, već decenijama. Tu mantru vlasti niko njoj sklon ne pušta lako. Partija kontroliše državne institucije, biznis inicijative, zapošljavanje, sportske klubove, kulturne institucije, univerzitete, u najkraćem tokove novca i interese. Svaka građanska, demokratska inicijativa koja podrazumjeva kontrolu moći, decentralizaciju, transparentnost i odgovornost, čak i u svojim prvim koracima predstavlja veliku opasnost za vladajuću oligarhiju. 

Da bi se takvo stanje održavalo, a oligarhija vladala, ona kontroliše razne vidove sukoba, haosa i bezbjednosnih rizika. Tačno je da se igra sa vatrom, ali takvim strukturama su te igre bliske, njih ne zanimaju demokratska pravila, ne sviđa im se nijedna raspodjela u kojoj nemaju punu kontrolu. Ostaje nam nada da nas neće zapaliti.

Boris Marić, izvršni direktor Centra za građanske slobode-CEGAS

Izvor: “Monitor”, nezavisni nedjeljnik

Odgovori izvršnog direktora CEGAS-a Borisa Marića, na pitanja novinara Dan-a

Odgovori izvršnog direktora CEGAS-a Borisa Marića, na pitanja novinara Dan-a

1 Sadržaj paketa reforme izbornih uslova mora biti precizno odabran i uključivati sve djelove tog sistema. Jako je važno uspostaviti kontrolu nad tokovima novca, uspostaviti sistem pune kontrole biračkog spiska, propisati jasna krivična dijela za nezakonito finansiranje kampanje i kupovinu glasova, izvršiti transformaciju DIK-a u paritetno tijelo na relaciji vlast-opozicija, a u RTCG-u postići potreban nivo profesionalnosti  i nezavisnosti. Naravno sve bi mogla da prati jedna vrsta tehničke Vlade koja bi bila dodatni garant za sprovođenje izbora čiji bi rezultati biti priznati od strane svih aktera. Ona bi bila posebno važna u dijelu kontrole novčanih tokova i spriječavanja državnih resursa.

Kako god za kompromis su potrebne dvije strane. Jasno je da je opoziciona struktura postigla prilično visok stepen saglasnosti oko neophodnosti stvaranja uslova za fer i slobodne izbore, a da je osnova opozicione saglasnosti Sporazum o budućnosti. Sa druge strane ne ohrabruje ponapšanje DPS-a, iako vjerujem da je u pitanju kupovina vremena, jer je i DPS-u jasno da se pod ovim uslovima ne mogu održati legitimni izbori.  Afera Koverta kao logičan i očekivan nastavak afere Snimak, zasigurno najavljuje isplivavanje i drugih oblika ili sistema zloupotrebe izbornog procesa. Državne institucije neadekvatno tretiraju ove afere, a akteri su nesmetano na državnim funkcijama. U ovakvom ambijentu legitimitet izbora visi o koncu. Svjesi su toga i u DPS-u, ali i u EU. Moraće se sjesti za pregovarački sto i kao prvo tražiti adekvatna reakcija institucija, prvenstveno Tužilaštva.

2 Klauzula balansa je uvijek moguća opcija, ali prema zemlji koja ovako dugo pregovara bez neke veće izvjesnosti kada će se pregovori sa EU konačno završiti, pitanje je koliko bi imala efekta. Crnogorska vlast negdje sistemski usporava proces EU integracija, kroz zaista spor i loš reformski proces. Tome dodatni negativni doprinos daje podjeljenost društva i forsiranje identitetskih pitanja, što odvlači pažnju od suštinskih propusta u izgradnji institucija. Vlast insistira na političkoj kontroli institucija što proizvodi deinstitucionalizaciju i nizak nivo povjerenja građana u državne organe.

Ostaje otvoreno pitanje šta bi se zaista desilo kada bi klauzula balansa bila uvedena i pregovori suspendovani uz jasne zahtjeve za ispunjavanjem određenih pitanja da bi se isti nastavili. Velika je vjerovatnoća da bi to bio jak udarac za vladajuću strukturu koja se dobrim dijelom oslanja na marketing o šampionu EU integracija, najbrže rastućoj ekonomiji u regionu, zalaganju za evropske vrijednosti koje se survaju primjera radi sa raspisivanjem bilo kog tendera. 

Sa druge strane ne bi bilo iznenađenje da DPS vlast smisli inoviranu platformu za političko preživljavanje, sličnu onoj Vučićevoj u Srbiji.

3 Poglavlja 23 i 24 su ključ pregovora, a činjenica da će se o ovim poglavljima pregovarati do samog kraja govori o punoj svijesti u EU da crnogorsko društvo ima velike probleme sa vladavinom prava. 

Da li više treba ponavljati da su rezultati u oblasti borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala loši, krivično dijelo pranja novca umjesto da dobije jasan epilog u vidu pravosnažnih presuđenja zloupotrebljava se u političke svrhe, zabrinjavajuća je neefikasnost u pravosudnim institucija u dijelu oduzimanja imovine stečene kriminalom. Slučajevi Kalić, Šarić, sada Koverta, pravosudni sistem ostavljaju u stalnom problemu, otkrivaju politički uticaj, obaraju povjerenje u pravosuđe, a posledica je nedostatak rezultata u poglavljima 23 i 24. 

4 Poglavlje 8 koje tretira potrebu stvaranja zdravih tržišnih uslova, onemogućavanje monopola, odstranjivanje političkog uticaja na tržišna kretanja i nelojalnu konkurenciju, poglavlje koje treba da inicira sistem pravične konkurencije, još uvijek stoji zaključano. Najavljuje se skoro otvaranje, ali se to ne dešava, činjenica je.

Teško je vjerovati da predstavnici EK ne vide na koji način i do koje mjere se stvaraju privilegovani uslovi na crnogorskom tržištu, od uvozničkih lobija do povlašćenih graditelja malih hidro centrala. Teško je vjerovati da se biznis ideje, kao i sposobnost za njihovo sprovođenje u tako visokom procentu javljaju kod ljudi krajnje bliskih vladajućoj eliti. Upravo je protekcionizam, tipa otac premijer Đukanović potpisuje sinu koncesije za gradnju malih elektrana čiju proizvodnju mi građani plaćamo kroz uvećane račune, osnov velikog broja profitabilnih biznisa. Sa druge strane takav ambijent obeshrabruje privatnu inicijativu, država ne nudi dovoljno podsticajne mjere za razvoj biznisa, a politička pripadnost ili odnos sa vladajućim elitama mogu biti od presudne važnosti za pozitivan ili negativan epilog.

Neće biti iznenađenje ako Crna Gora sačeka još neko vrijeme na otvaranje Poglavlje 8.

Izvor: Dnevne novine “Dan”

Powered by WordPress.com.

Up ↑